Quantcast
Channel: Korzo
Viewing all 1482 articles
Browse latest View live

Intervju: Natalija Vulikić / Informatičarka predana muzeologiji

$
0
0

Nataliju Vulikić upoznala sam pre godinu dana kada je u Muzeju Vojvodine predstavljen projekat o digitalizaciji njegove postavke u kojoj je 400.000 predmeta i 50.000 publikacija. Od kada je pre deset godina kao informatičarka u Odeljenju matične službe, mnogo toga se promenilo, na bolje. Aktivna je učesnica ostvarenog državnog projekta “Pretraživač kulturnog nasleđa” koji nas virtuelno uvodi u muzeje i galerije. Intervju: Bojana Karavidić  

Korzoportal: Vi ste od početka u projektu digitalizacije naših muzeja i galerija koji je pokrenuo Istorijski muzej Srbije, a Muzej Vojvodine odmah se pridružio. Ovo je svojevrsni prevrat  na polju muzeologije. Kako je počelo?

Natalija Vulikić: Počelo je tako (smeška se) što sam pre deset godina kada sam kročila u Muzej Vojvodine prolazeći kroz hodnike čula zvuk pisaćih mašina i bilo mi je neverovatno otkrovenje, misleći da je taj predmet samo muzejski artefakt, a ne da se na njemu još  piše dokumentacija. Kada ste informatičar, dođete pre deset godina u muzej, pitate se – da li je to moguće. Tada sam dobila zadatak da napravim informacioni sistem za Muzej Vojvodine kako bi svaki muzejski predmet dobio ličnu kartu, kao što je ima svaki čovek. Ako  nemate dokumentaciju o  predmetu u muzeju to nije kulturno dobro, to je kao bilo koji drugi predmet. To je ključna razlika između predmeta koji vidite i onoga koji je opisao kustos. Dobila sam zadatak da sve analogne podatke prebacim u digitalne, odnosno da kreiram virtuelni svet za muzejske predmete.

Korzoportal: To je ogroman posao?

Natalija Vulikić: Posao je takoreći nezamislivo opširan! Pošli smo od svetskih standarda kako se to radi sa pokretnim kulturnim nasleđem, a to je Museum documentation assotiation i onda krenete polako. Nije jednostavno u Muzeju Vojvodine koji je naš najveći muzej kompleksog tipa. U njemu su zbirke arheobotanike, arheozologije, istorije, istorije umetnosti, etnologije,  numizmatike, konzervacije, restauracije i sve to treba da pomirite tako da kustosima koristi, da im olakša rad. Smisao je da ujedinite kustosku struku, da oni na “klik” dobiju sve ono čime se bave u zbirci, ne samo u svom muzeju, da nije samo u pitanju muzejska vitrina ili karton-dokumentacija. Konkretno, neko pravi izložbu sa određenom temom i ne zna šta sve poseduje Muzej Vojvodine kamoli drugi muzeji. Sada, kada ukuca recimo pojam “fibula” dobiće sve što je digitalizovano pod ovim pojmom.

Korzoportal: Uključeni ste u proces digitalizacije pokretnog nasleđa u muzejima i galerijama u Srbiji. Odakle ste počeli, dokle ste stigli?

Natalija Vulikić: Počeli smo, naravno od Vojvodine koja je, bez lažne skromnosti, lider u procesu digitalizacije. Galerija “Sava Šumanović” je na čelu, zatim “Ilijanum”, obe su u Šidu. To je urađeno za pet godina.  Dve i po godine kasnije Ministarstvo za kulturu i informisanje osnovalo je Sektor za digitalizaciju kulturnog nasleđa i savremenog stvaralaštva čija sam članica i od tada počinje globalna priča u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj. Do sada smo obučili za digitalizaciju kustose u 69 ustanova kulture i sada sve rade u jedinstvenom informacionom sistemu. U Muzeju Vojvodine proces digitalizacije traje deset godina, pet godina je sve na delu. Ono što treba istaći je da su prvi put u Srbiji, u Katalog radnih mesta uvedena radna mesta ljudi u kulturi koji će se baviti digitalizacijom.

Foto: Nikola Mrkšić

Korzoportal: Kada govorite o prethodnim godinama, očito je da ste uložili ogromnu energiju u tom prvom koraku ka digitalizaciji Muzeja Vojvodine Kakvo je osećanje danas, deset godina posle, kada se setite da ste počeli od nule, možda i od “minus nule”? I niste se zaustavili samo u Muzeju Vojvodine! I još osvajate…

Natalija Vulikić: Uvek sam verovala u ono što radim. Smešno mi je kada me pitaju odakle mi tolika energija (smeje se). Pre svega, imala sam ogromnu podršku porodice, u međuvremenu sam rodila ćerku koja ima šest i po godina. Nikako ne zaboravljam prijateljstva koje sam stekla Muzeju Vojvodine i to je bila moja vodilja. U našem malom timu nezaobilazne su Tijana Stanković Pešterac i Slađana Velendačić. Nemate vi ovde finansijski interes, u kulturi nema novca, ali postoji ljubav. Prošle godine dobila sam Zahvalnicu Ministarstva kulture i informisanja i bila je moja ćerka Petra sa mnom na uručenju. Profesija informatičara otvara mnoga vrata u bankarskom sektoru na primer, ali kod mene je preovladalo neki umetnički momenat. Zaljubila sam se u Muzej Vojvodine. Još odavno, prolazila sam kroz Dunavski park, pa pored Muzeja Vojvodine ka Dunavskoj ulici i mislila sam – ko li radi iza ovih zidova? Dvadesetak godina kasnije prijavila sam se na njihov konkurs i tako, eto me iza tih zidova.  

Korzoportal: Uneli ste novi dah energije 21. veka/digitalizacije u Muzeju Vojvodine. Kako teče vaš radni dan? Delujete kao ostvarena osoba, nikako ne kao premorena od obaveza?

Natalija Vulikić: Reći ću vam primer od pre dva dana. Kada je održana prezentacija Pretraživača kulturnog nasleđa Srbije (27. maj 2019, prim.korzoportal) u Arhivu Novog Sada u prisustvu predstavnika iz Republike, Pokrajine i Grada , dan uoči prezentacije videla sam da su u mejlu pogrešni podaci. I šta ću, pišem sve iz početka i šaljem sve iz početka… Ne zanima me ko je pogrešio, već da svi dobiju informaciju. Svakodnevno se čujem sa direktorima muzeja, zovu oni i njihovi saradnici dva, tri puta dnevno, iz cele Srbije. Nije problem, Natalija je uvek dostupna. Jednostavno ne može drugačije, iako je nekad teško, bude i suza, ali onda udahnete, pa vam koleginica donese čokoladu. To me vodi. Nema  novčane satisfakcije za moje zadovoljstvo. Sada je najvažnije da nastavimo digitalizaciju na polju nepokretnog kulturnog nasleđa čime se bavim u Muzeju Vojvodine.  

PROČITAJTE I: muzej-vojvodine-virtuelna-avantura-muzejska-e-sveznalica, icom-srbija-projekat-godine-izlozba-muzeja-vojvodine-kult-svetog-spiridona-u-srpskoj-tradicionalnoj-kulturi, aleksandar-medovic-arheobotanicka-basta-muzeja-vojvodine, evropska-unija-plaketom-tablom-oznacila-nagradeni-projekat-tvrdava-bac, evropska-unija-plaketom-tablom-oznacila-nagradeni-projekat-tvrdava-bac

 

The post Intervju: Natalija Vulikić / Informatičarka predana muzeologiji appeared first on Korzo.


64. Sterijino pozorje: Spuštena zavesa / Uručene nagrade

$
0
0

Noć  kada se čeka saopštenje o nagradama Sterijinog pozorja uvek je uzbudljiva (2. jun). Naš pozorišni „Oskar“ u obličju Sterijinih nagrada nema premca, ma kakva bila (dobrodošla) mišljenja o ovom najstarijem, najuglednijem teatarskom festivalu u regionu. Posle „noći isčekivanja“, sledi „noć osmeha/uručenja nagrada“ (3. jun 2019). 64. Sterijino pozorje “Pobuna – Ženski rod”.  Korzoportal na licu mesta.

Nagrađeni na 64. Sterijinom pozorju                                                                                                         Foto: Branko Lučić

Dževad Karahasan, predsednik žirija: Ovogodišnje Sterijino pozorje ponudilo je dva pogleda na teatar i dva tipa teatarskog rada. Jedan tip je onaj koji se oslanja na klasične dramske i teatarske principe, koji dakle računa s visoko artikulisanim likom, sižeom koji se razvija u skladu s nekom imanentnom logikom, sa subjektom (a subjekt je uvek onaj koji govori) i njegovim glasom. Drugi tip je onaj u kome govoreći subjekt nije osoba to jest lik, nego grupa, teatra kolektiva koji se odriče artikulacije za ljubav glasnoće. Izbor koji je ovogodišnje Sterijino pozorje ponudilo pokazao je da su ova dva tipa teatra komplementarna.

 

 

 

 

 

 

 

Svetislav Jovanov 

Svetislav Jovanov, selektor: Meni je značajno ne samo da su razgovori na Okruglom stolu kritike povremeno pokazivali vrstu pojačanog učešča i živosti, pritom na neke probleme, uvek mi je drago kada se razgovara o konkretnim stvarima u predstavama,  nego što su pokazali i prisustvo jedne možda ne za publiku, ali u festivalskim krugovima vrlo vidljivo prisustvo nove generacije  mladih kritičara što se videlo i po tom zvaničnom evidentiranju dobijanja nagrada od strane Andreja Čanjija i to je najava  nove vrste razgovora na festivalu.  Već sam počeo da gledam predstave za novi takmičarski ciklus i ono što mogu da obećam –  ovo je bio samo mali deo promena, ostatak sledi.

Marta Bereš

Marta Bereš, Sterijina nagrada za naslovnu ulogu u „Hasanaginici“: Ovo je emotivan dan za mene, jer sam pre deset godina dobila Sterijinu nagradu za mladu glumicu u predstavi „Urbi et Orbi“ i tada sam otišla iz rodnog grada Novog Sada samo da bih bila članica pozorišta „Deže Kostolanji“koje je osnovao Andraš Urban. Prošle godine (2018) kada smo u Novosadskom pozorištu (Újvidéki Színház, prim. korzoportal) završili „Hasanaginucu“ dala sam otkaz. I eto, završila sam ciklus od deset godina – imam dve Sterijine nagrade – za mladu glumicu, i sada ovu za tako da kažem zrelu glumicu. Znate, ja sam sa 12 godina rekla roditeljima da ću biti glumica, a niko u našoj porodici nije se bavio glumom. Nije to bio moj hir, poza, nego sam imala prave razloge. Na tu svoju odluku sam najponosnija.

Mirjana Karanović                                                                                                                                                       Foto: Branko Lučić

Mirjana Karanović, Sterijina nagrada za ulogu u predstavi M.I.R.A: Nisam igrala ulogu Mire, igrala sam u predstavi M.I.R.A. Deo sam ekipe koja je izašla na scenu i odigrala predstavu M.I.R.A. Da, jeste ovo priča o Miri Trailović i Mirjani Karanović, ali zapravo to je pričao ženi u ovoj zemlji. O ženi koja ima cilj, hrabrost i nekako, nađe se na putu nečijih ambicija. Ovo je priča o ženi na Balkanu. Zanima me pozorište koje me dotiče na bilo koji način, u kome ste prisutni na sceni, a ne da nešto predstavljate, da se pretvarate. To je jedino relevantno pozorište. A mi smo sada posle rata nazadovali stotinu hiljada koraka. Ovo što danas gledamo u Srbiji i regionu,  to su bedni ostaci one lucidnosti, kreativnosti, onih smelih pozorišnih rešenja koja smo imali osamdesetih godina 20. veka. Toga više nema. Tu su samo  pojedinci spremni da iskoču iz proseka, ali to je u 2019. vrlo bedan rezulatat.

Vedrana Božinović

Vedrana Božinović, nagrada za dramaturgije u predstavama „Hasanaginica“ i  M.I.R.A: Ne volim nikome da saopštavam istinu, jer ne znam šta je to. U dramatizacijama istražujem istinu sa svih mogućih strana, ali mislim da ono što se na kraju dogodi mora biti istinito bez obzira o kojim stavovima govorimo. Mislim da sve mora da bude i stav glumaca koji igraju na sceni. Mi puno radimo sa glumcima, razgovaramo, to je princip po kome Andraš radi, i moja uloga u svemu tome je kako  nekako sabrati sve do čega smo došli, složiti ih u dramaturšku celinu koja onda ide reditelju da je složi u predstavu. Apsolutno ne podnosim laž sa scene, ne podnosim lažnu emociju, ne podnosim lažnu pobunu, pamflete.

Miroslav Miki Radonjić uručuje nagradu reditelju Andrašu Urbanu                                             Foto: Ljiljana Kosanović

Miroslav Miki Radonjić, direktor Sterijinog pozorja: Imali smo priliku da vidimo nekoliko odličnih savremenih domaćih dramskih tekstova, zatim inventivno maštovite rediteljske postupke i poetike, nekoliko desetina sjajnih glumačkih ostvarenja, vizuelno efektne predstave. Sve u svemu, mislim da je 64. Sterijino pozorje u svojoj stilskoj i žanrovskoj raznolikostiskoj pokazalo da ne bismo trebalo previše da brinemo za našu pozorišnu budućnost, iako je naravno, neopohodno da brinemo sa raznih aspekata od finansijskih do organizacionih modela pozorišta. Očigledno je da naša pozorišta počinju više da promišljaju o repertoarskoj politici, puno je domaćih autora, selektor je odgledao 35 praizvedbi. Mislim da je 64. Sterijino pozorje opravdalo renome koje decenijama ima.  

Izveštaj Žirija 64. Sterijinog pozorja

Žiri Šezdeset četvrtog Sterijinog pozorja – DŽEVAD KARAHASAN, književnik, predsednik Žirija, ANDREA JANKOVIĆ, glumica, DORA DELBJANKO, dramaturškinja, DRAGICA LAUŠEVIĆ, kostimografkinja, i DUŠAN PETROVIĆ, reditelj, video je od 26. maja do 3. juna 2019. godine osam predstava u takmičarskoj selekciji.

Sterijina nagrada za najbolju predstavuHASANAGINICA, po motivima drame Ljubomira Simovića, režija Andraš Urban, Novosadsko pozorište/Újvídéki Színház. Odluka je doneta većinom glasova.

Sterijina nagrada za tekst savremene drameVIDA OGNJENOVIĆ ZA KOZOCID, režija Vida Ognjenović, Gradsko pozorište Podgorica (Crna Gora). Odluka je doneta većinom glasova.

Sterijina nagrada za režijuKOKAN MLADENOVIĆ za KAROLINU NOJBER Nebojše Romčevića, Narodno pozorište Republike Srpske Banja Luka (Republika Srpska – Bosna i Hercegovina). Odluka je doneta većinom glasova.

 Sterijina nagrada za dramaturgiju – VEDRANA BOŽINOVIĆ za predstave HASANAGINICA, po motivima drame Ljubomira Simovića, režija Andraš Urban, Novosadsko pozorište/Újvídéki Színház i M.I.R.A., koncept i režija Andraš Urban, Bitef Teatar Beograd. Odluka je doneta većinom glasova.

 Sterijina nagrada za glumačko ostvarenje: IGOR ĐORĐEVIĆ – za ulogu Profesora u predstavi KOZOCID Vide Ognjenović, režija Vida Ognjenović, Gradsko pozorište Podgorica (Crna Gora). Odluka je doneta jednoglasno. JOVANA GAVRILOVIĆ za ulogu Petrije gradske u predstavi PETRIJIN VENAC prema romanu Dragoslava Mihailovića, režija Boban Skerlić, Atelje 212 Beograd. Odluka je doneta jednoglasno. MARTA BEREŠ za ulogu Hasanaginice u predstavi HASANAGINICA, po motivima drame Ljubomira Simovića, režija Andraš Urban, Novosadsko pozorište/Újvídéki Színház. Odluka je doneta jednoglasno. MIRJANA KARANOVIĆ za glumačko ostvarenje u predstavi M.I.R.A., koncept i režija Andraš Urban, Bitef Teatar Beograd. Odluka je doneta većinom glasova.

Sterijina nagrada za scenografsko ostvarenjeGEROSLAV ZARIĆ za predstavu KOZOCID Vide Ognjenović, režija Vida Ognjenović, Gradsko pozorište Podgorica (Crna Gora). Odluka je doneta jednoglasno.

Sterijina nagrada za kostimografsko ostvarenjeTATJANA RADIŠIĆ za predstavu PETRIJIN VENAC prema romanu Dragoslava Mihailovića, režija Boban Skerlić, Atelje 212 Beograd. Odluka je doneta jednoglasno.

Sterijina nagrada za originalnu scensku muzikuIRENA POPOVIĆ za predstave HASANAGINICA, po motivima drame Ljubomira Simovića, režija Andraš Urban, Novosadsko pozorište/Újvídéki Színház; M.I.R.A., koncept i režija Andraš Urban, Bitef Teatar Beograd; KAROLINA NOJBER Nebojše Romčevića, režija Kokan Mladenović, Narodno pozorište Republike Srpske Banja Luka (Republika Srpska – Bosna i Hercegovina). Odluka je doneta jednoglasno.

Sterijina nagrada za scenski govor – dr DEJAN SREDOJEVIĆ za predstavu ZLA ŽENA Jovana Sterije Popovića, režija Iva Milošević,  Narodno pozorište/Narodno kazalište/Népszínház Subotica. Odluka je doneta većinom glasova.

Sterijina nagrada za scenski pokret ISTA STEPANOV za predstavu ZLA ŽENA Jovana Sterije Popovića, režija Iva Milošević,  Narodno pozorište/Narodno kazalište/Népszínház Subotica. Odluka je doneta jednoglasno.

Sterijina nagrada iz Fonda „Dara Darinka Čalenić″ za najbolju mladu glumicu MILICA SUŽNJEVIĆ za ulogu Sultane u predstavi ZLA ŽENA Jovana Sterije Popovića, režija Iva Milošević,  Narodno pozorište/Narodno kazalište/Népszínház Subotica. Odluka je doneta jednoglasno.

Sterijina nagrada iz Fonda „Dara Darinka Čalenić″ za najboljeg mladog glumca IVAN MARKOVIĆ za ulogu Dobrivoja u predstavi  PETRIJIN VENAC prema romanu Dragoslava Mihailovića, režija Boban Skerlić, Atelje 212 Beograd. Odluka je doneta jednoglasno.

Sterijina nagrada za naročite zasluge na unapređenju domaće pozorišne umetnosti i kulture

Upravni odbor Sterijinog pozorja, na sednici održanoj sedmog decembra 2018. odlučio je da se Sterijina nagrada za naročite zasluge na unapređenju domaće pozorišne umetnosti i kulture dodeli SVETLANI BOJKOVIĆ, glumici.

 Sterijina nagrada za pozorišnu kritiku „Miodrag Kujundžić” ravnopravno se dodeljuje ALEKSANDRU MILOSAVLJEVIĆU za kritiku M.I.R.A. (istoimeni autorski projekat Andraša Urbana, BITEF teatar Beograd), objavljenu na Trećem programu Radio-Beograda i ANDREJU ČANJIJU za kritiku Dvadeset četiri sata do revolucije (za predstavu Olimp: u slavu kulta tragedije – predstava od 24 sata, autorski projekat Jana Fabra, u izvođenju Kompanije Trublejn iz Antverpena, Belgija, izvedene na 51. BITEFU), objavljenu u okviru programa Sumnjiva lica, koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, kroz projekat Kritičarski karavan i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Odluku je dodelio Žiri u sastavu: Miroslav Radonjić (predsednik), Ivan Medenica i Miroslav Stajić, članovi. Odluka je doneta jednoglasno.

Žiri Okruglog stola kritike Sterijinog pozorja: Aleksandar Milosavljević (predsednik), Ana Tasić i Igor Burić doneo je odluku da Sterijinu nagradu „Dejan Penčić Poljanski“ Okruglog stola kritike za najbolju predstavu dodeli ostvarenju M.I.R.A., koncept i režija Andraš Urban, Bitef Teatar Beograd. Odluka je doneta jednoglasno.

Nagradu publike 64. Sterijinog pozorja za najbolju predstavu (prosečna ocena 4,66) dobilo je ostvarenje KOZOCID Vide Ognjenović, režija Vida Ognjenović, Gradsko pozorište Podgorica (Crna Gora).

Zavesa 64. Sterijinog pozorja je spuštena. Dogodine, u isto vreme od 26. maja do 3. juna!

PROČITAJTE I: intervju-tanja-sljivar-dramska-spisateljica-64-sterijino-pozorjepocelo-64-sterijino-pozorje-pobuna-zenski-rod64-sterijino-pozorje-svetlana-bojkovic-izgovara-besedu, galerija-matice-srpske-izlozba-djura-jaksic-izmedju-mita-i-stvarnosti, urucena-sterijina-nagrada-za-savremeni-dramski-tekst

 

The post 64. Sterijino pozorje: Spuštena zavesa / Uručene nagrade appeared first on Korzo.

Šekspir festival, šesti put / Najavljen program

$
0
0

“Ričard III” označiće 27. juna početak Šekspir festivala. Po šesti put Šekspir festival održaće se u Čortanovcima i Novom Sadu (27. jun – 3. jul 2019). Osmislio ga je reditelj Nikita Milivojević posle premijere svoje predstave “Henri VI” u čuvenom londonskom Glob teatru 2012. Čaroban ambijent ispred Vile Stanković u Čortanovcima kao stvoren je za uvek novo čitanje Šekspira koje je u rukama ansambala i trupa iz celog sveta. Korzoportal na licu mesta. 

Nikita Milivojević

Glavni program 

27. jun, 19.30 – Ričard III, Gradsko dramsko kazalište Gavela (Zagreb), režija Aleksandar Popovski, SNP

28. jun, 20.00, Moj Šekspir, Šekspir festival Inđija/Novi Sad), koncept Nikita Milivojević, Vila Stanković, Čortanovci

29. jun, 20.00, Bura, Théâtre national de Nice, Tekst/režija Irina Brook, Vila Stanković

30. jun, 20.00, Bogojavljenska noć, Bridge House Theatre SE20 (London), režija Guy Retallack

1.jul, 20.00, REPRIZA, Moj Šekspir, Vila Stanković

Prateći program

28. jun, 1. jul – Izložba: Šekspirova  pozornica Joce Savića, Šekspir festival/Pozorišni muzej Vojvodine, Vila Stanković

1.jul, 17.00, Master klas Nikite Milivojevića, Šekspir za početnike, SNP, foaje

2. jul, 19.00, Tribina: Šekspirova  pozornica Joce Savića, Šekspir festival/Pozorišni muzej Vojvodine, SNP foaje

3. jul, 20.00, Premijera filma: “Sve je istina”, režija Kenet Brana, Šekspir festival/Kulturni centar Novi Sad, KC Novi Sad

Susret sa novinarima, ispred Vile Stanković

Šekspir festival postao je član Evropske asocijacije festivala (European Festival Association/EFFE) odlukom njegovog žirija, dobivši priznanje kao jedan od izuzetnih umetničkih festival u Evropi. Dobijanjem EFFE Label, Šekspir festival ulazi u izbor i za nagradu Evropske asocijacije festivala za izabrana ostvarenja i dostignuća u okviru festivalske zajednice 2019 /2020 godine. Dosadašnji dobitnici EFFE Label u Srbiji su naši najznačajniji festivali – Bitef, Festival evropskog filma Palić, Beogradski Jazz festival…

Na kraju ali ne najmanje važno, u slučaju nevremena, sve predstave neće biti održane u Čortanovcima, premeštaju se u Srpsko narodno pozorište.

PROČITAJTE I: dobrodosli-na-peti-sekspir-festival,  64-sterijino-pozorje-spustena-zavesa-urucene-nagrade, intervju-tanja-sljivar-dramska-spisateljica-64-sterijino-pozorje/   novosadsko-pozoriste-ujvideki-szinhaz-45-godina, nova-knjiga-milena-dragicevic-sesic-umetnost-i-kultura-otpora, 

 

 

 

 

 

 

The post Šekspir festival, šesti put / Najavljen program appeared first on Korzo.

Vikend priča: Sudnji čas

$
0
0

Peta priča Somerseta Moma (Pariz 1874 – Nica 1965) iz neobjavljene zbirke koju je sa engleskog prevela Dragana Simeonović. Vikend priča „Sudnji čas“. Fotografija: Vila Stanković, Čortanovci

Čekali su red strpljivo, ali strpljenje nije bila nova stvar za njih;  sve troje su ga praktikovali trideset godina sa mračnom odlučnošću. Njihovi životi su bili duga priprema za ovaj trenutak i sad su radosno iščekivali ishod, s nadom i hrabrošću, ako ne i sa samopozdanjem, a zbog toga bi u ovako užasnoj prilici, svi događaji bili deplasirani bez nade i hrabrosti.

Odabrali su pravu i usku stazu onda kada se ispred njih prostrla primamljiva, rascvetala livada greha. Uzdignutih glava, mada slomljenih srca, odoleli su iskušenju i sada, kada je njihov težak put završen, očekivali su nagradu. Nisu morali da razgovaraju jer je svako od njih znao misli drugih i osećali su da je njihove tri bestelesne duše ispunilo  isto olakšanje i zahvalnost.

Kakvom strepnjom bi bili sada pritisnuti da su popustili pred strašću koja je tada izgledala neodoljivom i kakvo bi ludilo bilo da su za par godina blaženstva žrtvovali Večni život koji se s takvom blistavom svetlošću, zauvek, pokazivao pred njima. Osećali su se kao ljudi koji su za dlaku izbegli iznenadnu i nasilnu smrt, dodirivali ruke i noge, jedva verujući da su još uvek živi i osvrtali se oko sebe u čudu. Nisu učinili ništa što bi sebi prebacivali i kada su njihovi andjeli došli i rekli im da je kucnu čas, krenuli su, kao da su prošli svetom koji je sad daleko za njima, srećno, svesni da su učinili svoju dužnost. Stajali su malo postrani jer je pritisak bio veliki. Užasni rat je buktao i godinama su vojnici svih nacionalnosti, ljudi u punom sjaju svoje divne mladosti,  marširali u neprekidnoj procesiji ka Sudskom prestolju; žene i deca, takođe, čiji su nesrećni životi dovedeni do kraja nasiljem, ili još gore, žalošću, bolešću i glađu.  Na nebeskom sudu vladala je ne mala konfuzija.

I ova tri bleda drhteća duha koja su tu stajala u iščekivanju svoje presude, našla su se tu zbog tog rata jer su Džon i Meri bili putnici na brodu koji je bio potopljen torpedom sa podmornice. A Rut, narušenog zdravlja napornim radom, kome se predano posvetila, čuvši za smrt čoveka koga je svim srcem volela, pala je pod tim udarcem i umrla. Džon je, zapravo, mogao da se spase da nije pokušao da to učini za svoju ženu koju je mrzeo. Mrzeo ju je iz dubine duše trideset godina, ali je uvek ispunjavao svoju dužnost prema njoj i tad, u trenutku užasne opasnosti, nije mu palo na pamet da bi mogao da učini drugačije.

Najzad, anđeli su ih uzeli za ruke i priveli Predstavljanju. Izvesno vreme Večiti nije obraćao ni najmanju pažnju na njih. Istini za volju nije bio dobro raspoložen. Momenat pre nego će oni doći po presudu, filozof poginuo u poodmaklim godinama i pun priznanja, rekao je Večitom u lice da nije verovao u njega. Nije to bilo ono što bi uznemirilo spokoj Kralja nad Kraljevima, to bi moglo samo da mu izazove osmeh, ali filozof , koristeći, valjda, preimućstvo nad onim što se tada događalo na Zemlji, upita kako On te događaje može  pomiriti sa Svim svojim Moćima i Svom svojom dobrotom.

„Niko ne može poreći postojanje Zla“, rekao je filozof jezgrovito. „Ako Bog ne može da spreči Zlo on nije svemoćan, a ako može, a to ne čini onda nije savršeno dobar“

Ovi argumenti nisu bili, naravno, novi Sveznajućem, ali je uvek odbijao da ih komentariše jer činjenica je da iako je sve znao, nije znao odgovor na to. Čak ni Bog ne može da učini da dva i dva budu pet. Ali filozof, koristeći svoje preimućstvo, i kako filozofi često rade, izvlačeći iz rezolutne premise nedokaziv zaključak, završio je stavom koji je u datim okolnostima, zaista, bio naopak.

„Neću verovati,“ rekao je „u Boga koji nije Svemogući i Dobar.“

Možda je tad, ali bez olakšanja,Večiti posvetio pažnju trima senima koje su skromno stajale, ali još uvek u nadi pred njim.

Živi, s kratkim vremenom za život,  kad govore o sebi, govore  mnogo. Mrtvi, pak, s večnošću pred sobom, su tako opširni, da ih samo anđeli mogu slušati s poštovanjem. Ukratko, ovo bi bila priča koju su njih troje ispričali.

Džon i Meri su bili u srećnom braku pet godina dok Džon nije sreo Rut. Voleli su se kako se bračni parovi obično vole, iskrenom naklonošću i uzajamnim poštovanjem. Rut je imala osamnaest godina, deset godina manje od njega, šarmantna, graciozna zverčica, s neočekivanom i potpuno osvajajućom lepotom. Bila je zdrava razumom kao i telom i željna prirodne životne sreće, sposobna da dostigne onu veličinu koja je  lepota duše. Džon se u nju zaljubio, a i ona u njega. Ali to nije bila uobičajena strast koja ih je zgrabila. Bilo je nešto toliko sveobuhvatno da su osećali kao da je čitava duga istorija sveta postojala samo da bi dovela  do trenutka i mesta koje ih je  spojilo. Voleli su se kao Dafni i Kloe ili Paolo i Frančeska. Ali, posle tog prvog trenutka ekstaze, kada je svako otkrio ljubav onog drugog,  zahvatio ih je užas. Bili su pristojan svet i poštovali su sebe i veru u kojoj su bili odgojeni i društvo u kome su živeli. Kako on da izda jednu nevinu devojku i šta ona traži sa oženjenim čovekom? A onda su postali svesni da je Meri znala za  njihovu ljubav. Naklonost puna poverenja,  s kojom je ona gledala svog muža, bila je uzdrmana i u njoj razvila osećanja, za koja nikada nije verovala da bi bila sposobna: ljubomoru i strah da bi on mogao da je napusti, bes jer je njeno posedovanje njegovog srca bilo ugroženo i začuđujuća glad duše  bolnija od ljubavi. Osećala je da bi mogla umreti ako je on napusti. Istovremeno je znala da ako se on zaljubio da je to  bilo jer je ljubav došla k njemu, a ne zato što ju je on tražio. Nije ga krivila. Molila se da izdrži. Ronila je tihe gorke suze. Džon i Rut su videli kako ona gine pred njihovim očima. Borba je bila duga i gorka. Ponekad bi ih njihova srca izdala i osećali su  da ne mogu da se odupru strasti koja im je sagorevala koštanu srž. Odoleli su. Hrvali su se sa Zlom onako kako se Jakov hrvao sa Božijim anđelom i na kraju su pobedili. Slomljenih srca, ali ponosni u svojoj nevinosti, oni su se rastali. Ponudili su Bogu, kao što se nudi žrtva, svoje nade za sreću, svoju radost života i lepotu sveta.

Rut je suviše strasno volela da bi volela ponovo i kamenog srca okrenula se Bogu i dobrotvornom radu. Bila je neumorna. Negovala je bolesne i pomagala siromašnima. Osnovala je sirotišta i rukovodila milosrdnim institucijama. Malo po malo njena lepota, o kojoj se više nije starala, napustila ju je, lice je postalo tvrdo kao i njeno srce. Njena vera je bila plahovita i uskogruda; njena dobrota je bila surova jer nije bila zasnovana na ljubavi već na razumu. Postala je dominirajuća, netolerantna i osvetoljubiva. A Džon, povukao se, ali mrzovoljan i ljut, vukao se kroz tegobne godine, čekajući na smrt kao oslobođenje. Život je za njega izgubio smisao. Učinio je napor i u pobedi bio pobeđen. Jedina preostala emocija u njemu bila je neprekidna, tajna mržnja kojom je gledao svoju ženu. Odnosio se prema njoj s pažnjom i brigom, činio je sve što bi se moglo očekivati od čoveka koji je bio hrišćanin i džentlmen. Ispunjavao je svoju dužnost. Meri, dobra, odana i (mora se priznati) izuzetna supruga, nikada nije razmišljala da upita svoga muža za ludilo koje ga je obuzelo, ali istovremeno nije mogla da mu oprosti zbog žrtvovanja koje je zbog nje učinio. Postala je zajedljiva i svađalica. I pored toga što je mrzela sebe zbog toga, nije mogla da se uzdrži i ne kaže stvari za koje je znala da će ga raniti. Ona bi rado dala svoj život za njega, ali nije mogla da podnese da je on uživao u srećnim trenucima kada je ona bila toliko jadna, stotinu puta želeći da je mrtva. Tako je bila ona i svi oni, u svojim sumornim  životima, ali to je prošlost, nisu zgrešili i njihova nagrada je bila na dohvat ruke.

Završili su i nastupila je tišina. Bila je tišina u svim nebeskim sudovima.  Idite dođavola bilo je na vrhu jezika Večnome, ali nije to izustio jer su ove reči imale kolokvijalnu asocijaciju koja nikako nije odgovarala ozbiljnosti trenutka. Niti bi takva presuda mogla da se primeni na zasluge ovog slučaja. Ali, obrve su mu se namrštile. Pitao se da li je zbog ovakvih On učinio da izlazeće sunce baca svoje zrake na beskrajno more i da sneg blista na vrhovima planina; da li zbog toga potoci veselo žubore kad žure niz padine i zlatna žita se talasaju na večernjem povetarcu?

„ Ponekad mislim,“ reče Večiti „da zvezde nikada ne sijaju sjajnije nego kad se ogledaju u blatnjavoj vodi usputnih bara.“

Tri senke, međutim, stajale su ispred njega i sada kada su razotkrile svoje nesrećne priče nisu mogle a da ne osećaju određeno zadovoljstvo. Bila je to gorka borba, ali oni su ispunili dužnost.

Večiti dunu lagano, isto onako kako bi čovek mogao dunuti na upaljenu šibicu, i, gle! Na mestu gde su tri sirote duše stajle – nije bilo ničega. Večiti ih je poništio.

„Često se čudim zašto ljudi misle da poklanjam mnogo pažnje seksualnoj nepropisnosti,“ reče. „Da su čitali pažljivije moje radove, videli bi da sam uvek imao razumevanja za tu posebnu formu ljudske slabosti“.

A onda se okrenuo filozofu koji još uvek čekao odgovor na svoje primedbe.

„Ne možeš a da ne priznaš,“ rekao je Večiti, „da sam ovom prilikom veoma srećno kombinovao svoju Svemoć sa svojom Potpunom dobrotom.“

To je bila priča koju je Henri Garnet ispričao prijateljima, na partiji bridža, jer mu je Niki detaljno ispriča kada su se njegova žena i ćerke povukle i ostavile ih njihovom portou.

„I znate šta me dovodi do ludila to je što je on toliko prokleto zadovoljan sobom kao mačak koji je progutao kanarinca. A znate li šta mi je rekao kada je završio priču? Gledao me je onim svojim nevinim očima i rekao:“ Znaš oče, čini mi se da nešto nije bilo u redu s onim savetima koje si mi dao. Rekao si da se ne kockam – kockao sam se i dobio svotu; rekao si da ne pozajmljujem novac – pa, pozajmio sam ga i dobio nazad; rekao si ne petljaj se sa ženama – pa jesam i zaradio šest hiljada iz toga.“

Ništa mu nije bilo bolje kada su njegova tri druga prsnula u smeh.

„Lako je vama druškani da se smejete, ali ja sam, znate, u vrlo čudnovatoj situaciji. Dečko je gledao u mene s poštovanjem, sve što bih rekao uzimao je kao jevajđeljsku istinu, a sad, vidim to u njegovim očima, gleda me kao senilnu staru budalu. Ništa ne znači što sam rekao da jedna lasta ne čini proleće; on ne vidi da je to bio samo srećna slučajnost, on misli da je za sve zaslužna njegova bistrina. To ga može uništiti.“

„Ti pomalo izgledaš kao prokleta, stara budala, stari moj.“ Reče jedan od njih. „To se ne može poreći zar ne?“

„Znam da izgledam, i to mi se ne dopada, tako je sve nefer. Sudbina nema pravo da se tako poigrava. Na kraju, moraš priznati, moj savet je bio dobar.“

„Vrlo dobar.“

„I nesrećni dečak je trabalo da opeče prste. Pa, nije. Vi ste svi svetski ljudi, recite mi kako sada da se nosim s ovom situacijom.“

Ali niko od njih nije mogao.

„Znaš šta Henri, na tvom mestu ja se ne bih brinuo, reče advokat. „Moje je uverenje da je tvoj sin rođen srećan i napokon, to je bolje nego da je rođen pametan ili bogat.

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

The post Vikend priča: Sudnji čas appeared first on Korzo.

Foto esej: Bauhaus, vek kasnije, Berlin

$
0
0

Bauhaus je pokret, umetnička škola, svojevrsna filozofija 20. veka oličena ne samo u arhitekturi već u sveobuhvatnom poimanju odgovornosti prema društvu, pritom ne izuzimajući estetiku. Osnivač je Valter Gropijus. Odjeci Bauhausa danas, u Berlinu očiti su. Foto esej: Ildiko Erdelji.

Kongresna hala, Kuća kultura sveta

Kongresna hala u Berlinu ima burnu istoriju. Zgrada koju je projektovao američki arhitekta Hju Stabins bila je prilog SAD za međunarodnu izložbu građevinskih radova Interbau. Otvorena je 19. septembra 1957 godine. Kao simbol arhitekture moderne Zapada, trebalo je da bude uzor zemljama Istočne Evrope. Do 1980. u Kongresnoj hali su se održavale međunarodne konferencije, kulturni događaji i sajmovi. Početkom 1989. tu se uselila novoustanovljena Kuća kultura sveta. Na prvoj izložbi predstavljena je turska kultura u Nemačkoj.

Arhitekta Valter Gropijus 1919. godine imao je ideju za koju je pridobio nekoliko istomišljenika i tada je osnovao školu Bauhaus, do danas globalno priznatu i poznatu. Šta je suština njegove ideje?…

… škola koju je osnovao Gropijus pripada vremenu neposredno posle Prvog svetskog rata – Velikog rata i ona predstavlja novi način poimanja umetnosti…

… Gropijus je u školi Bauhaus umetnost približavao životu, osmislio je školu u kojoj su bili spojeni umetnost, stvaralaštvo, ali i proizvodnja…

… kao i svakom pokretu, sledio je Manifest u kome su predstavljeni postulati o društvenoj odgovornosti onih koji je na bilo koji način kreiraju…

… “Polazna ideja je, za to vreme je bila radikalna, a potpuno je aktuelna i danas. Posvetiti se projektovanju predmeta i komunikacija koji će biti široko dostupni svima, bez obzira na klasno poreklo i socijalne pozicije, a da pri tome budu estetsko  i upotrebno relevantni…” (Stanko Crnobrnja, “Politika”, Kulturni dodatak)…

… među profesorima Bauhaus škole bili su Vasilij Kandinski, Paul Kle, Pit Modrijan i drugi koji su  stvaralaštvom menjali svet.

PROČITAJTE I: moma-njujork-yu-arhitektura-1948-1980izlozba-moderna-arhitektura-u-zrenjaninudans-polemika-na-rusevini-moderne-misli-zgrada-generalstaba-beograd, intervju-relja-ivanic-arhitektura-u-objektivu, marta-vukotic-lazar-arhitekta-nikola-dobrovic-zivot-delo-i-doba-kome-je-pripadao, izlozba-arhitekture-doajeni-milenija-i-darko-marusic, roterdam-antologijski-primeri-savremene-arhitekture

 

 

 

 

 

 

The post Foto esej: Bauhaus, vek kasnije, Berlin appeared first on Korzo.

Foto esej: Pilion / Potpuno drugačija Grčka

$
0
0

Za Pilion važi mišljenje da je najlepša planina u Grčkoj, pa nije neobično što se uz njegovo ime dodaje sintagma „planina bogova“. Foto esej posvećen je jednom junskom letovanju i otkrivanju ne samo plaža u zalivu Pagasitikos, na poluostrvu Pilion, nego i sela koja su obeležja ovog predela. Piše/Foto: Snežana Baralić Bošnjak.

Planina Pilion domovina je kentaura  Hirona koji je za razliku od zloglasne sabraće bio potpuno drugačiji – inteligentan, bio je stručnjak za umetnost, medicinu… te je bio učitelj mnogim antičkim junacima. Za neupućenog turistu Pilion je nešto potpuno drugačije od onoga kako zamišlja predeo na Egejskom moru…

Pilion se uzdiže iznad Egejskog mora, a po njemu je razbacano 24 sela koja ne žive primorskim životom. Nalaze se na padinama u bogatim šumama listopadnog drveća, hrasta, bukve, javora, kestena i platana, a iz njih pogled dopire nadaleko, ka Egejskom moru…

Platan star 1000 godina u Tsagaradi

… sela karakteriše tradicionalna pilionska arhitektura – kamene zgrade sa kamenim krovovima napravljenim od glinovite stene (argilošist). Visitsa je selo koje pohode i snežne mećave…

Kameni krov

Tsakarada je najpoznatije selo na Pilionu. U blizini Tsagarade je drevni kameni most koji se nalazi u gustoj šumi…

Kameni most  

Visitsa je na listi zaštićenih tradicionalnih prostornih celina u Grčkoj, koje je prepoznatljivo  po pilionskoj arhitekturi…

… selo Kisos je tri kilometra od obale Egejskog mora, poznato je po crkvi Sveta Marina iz 17. veka u čijoj porti se nalazi spomen obeležje Rigi od Fere koji je jedno vreme ovde bio učitelj…

Spomenik Rigi od Fere

… mi smo boravili u Milini koja nas je opčinila… Egejsko more more opisivali su vekovima, ne moram i ja… ipak ću nekoliko reči o celini…

Milina

… drum planinski, serpentinast, dramatične izmene: pitomina obale mora – usponi  do “neba“ kroz sela kao kulise za „ruralne“ holivudske filmove, – pa odjednom železnica – ne zna se otkuda je doprla – pa ski staze… svašta… i onda zažmurimo – put “kidiše“ u more, ponovo otvorimo oči, a tamo negde dole… zeleno, zeleno, zeleno… Ko je rekao da je Grčka „gola“ ? Rajska je.

PROČITAJTE I: vikend-prica-decastvo-jednog-grka-u-cikaguputopis-ko-lipe-savrseno-mestotekst-u-fokusu-mediteran-u-delima-iz-kolekcije-pavla-beljanskogizlozba-pank-portreti-dinastije-obrenovicfestival-letnja-radost

 

 

The post Foto esej: Pilion / Potpuno drugačija Grčka appeared first on Korzo.

Zapis: Srebrne kašičice

$
0
0

O smrti i životu. Srebrne kašičice. Piše/Foto: Ozrenka Radulović (Pula, 1953)

Prva jesen, prva zima, prvo proljeće, na domaku je i prvo ljeto. Bez Njuleta. A onda ću godišnja doba da brojim kao godine.

Od srebrnih kašičica koje nam je poklonila B. za naš jutarnji čaj, ostala je jedna. Nešto. Od mnogo čega drugog, materijalnog, gotovo ništa.

Takav je i ovaj, sada beskrajno prazan prostor, a u kojem je dobronamjerno i razbarušeno, zaneseno i iskreno, bivao Njule. Sa  nama ili pokraj nas, ali nikada bez nas.

Navike su postale uspomene, kao onaj jutarnji čaj uz srebrne kašičice postavljene dodirujući šolju, na tanjiriću.

PROČITAJTE I: izlozba-tatjana-dimitrijevic-beznacajni-zapisiicom-srbija-projekat-godine-izlozba-muzeja-vojvodine-kult-svetog-spiridona-u-srpskoj-tradicionalnoj-kulturitekst-u-fokusu-cemu-cajseptembarska-ljubav-018

The post Zapis: Srebrne kašičice appeared first on Korzo.

Aleksandra Vrebalov: Komponovanje / Sledim osećaj

$
0
0

Aleksandra Vrebalov (1970, Srbija) gostovala je u Ogranku SANU (12. jun 2019, Novi Sad) govoreći o svom uspešnom stvaralaštvu, u razgovoru koji je moderirala Ira Prodanov. Ona je diplomirala na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, više godina živi i radi u SAD.  Od skoro je gostujuća profesorka na novosadskoj Akademiji umetnosti. Iza nje je bogato kompozitorsko stvaralaštvo postmoderne muzike. Njena dela izvode se u svetu i u domovini. Beogradska filharmonija 2016. godine otvorila je sezonu Ciklusa “Za zaljubljene” naručenim delom “10.000 stvari” koje je komponovala sa Džonom Kingom. Povodom 150 godina od osnivanja Srpskog narodnog pozorišta izvedena je njena opera “Mileva”… Korzoportal na licu mesta. Foto koncept: Kaća Lazukić Ljubinković


Aleksandra Vrebalov o počecima kojima je utirala sada već raskošnu biografiju: Mislim da raskošna biografije prvenstveno dolazi iz količine uloženog rada. Ako je rad u fokusu, onda je to raskošna biografija, jer se merimo po onome što smo stvorili, a ne po životnim avanturama. Nisam baš uvek birala put, radila sam, pa se put otvarao. Lako je bilo to što sam uvek pratila ono što sam osećala i za mene je bilo dobro čak ako i nije delovalo sa strane da su to najbolje odluke. Uvek sam pratila unutrašnji osećaj. Ne sećam se čak ni kada sam prvi put otišla iz zemlje. Živela sam u Pragu, Milanu u Americi na nekolko mesta i dugo nisam imala definisan osećaj da li ću ostati negde drugde. Igrom slučaja jedna stvar vodila je ka drugoj, ostvarila sam kontakte, nastajale su nove kompozicije, povezala sam se sa novim ansamblima, pojavile su se nove mogućnosti za školovanje. Sve je vodilo jedno ka drugom i nisam u jednom danu donela odluku – ja sad idem tamo i tamo.

Aleksandra Vrebalov svet doživljava kao svoje mesto, bez obzira u kom njegovom delu se nalazi: Kao što sam sada ovde (Novi Sad, Akademija umetnosti, gostujuća profesorka, prim.korzoportal) jer se ovde dešavaju stvari kojima mogu da doprinesem, tako će sledeće putovanje biti neko drugo mesto gde ću moći da doprinesem zajedničkom rastu. To je lakši deo. Teži je onaj deo koji pripada svakom poslu, tu su iskušenja, isprobavanja. Mene je i taj teži deo učvrstio u onom što želim da radim i kada nije bilo lako, pre dvadeset godina. Svako ko je živeo u inostranstvu prošao je taj put – nema porodice, nema utemeljene strukture koja vam pruža utočište. Ali moji razlozi za boravak u inostranstvu nisu bili traganja za sigurnošću, obiljem. Moj razlog odlaska bio je ono što je cvetalo u meni.

Aleksandra Vrebalov o muzici koja spaja različita iskustva: Patnja je ono što svi doživljavamo i deo je života. Želim sve to u muzici da povežem u smislu da ničija patnja nije veća ili manja u poređenju sa drugim. Volela bih muzikom da pokažem da bismo trebalo da se izdignemo iznad razlika, da se povežemo. Ustvari, želim da integrišem razlike, da integrišem nepomirljiva iskustva koja mogu da postanu zajednička tačka ljubavi prema drugome. Da, svakom je nekada bilo strašno, ali to treba prepoznati. Za mene je muzika način da to ostvarim, muzika je moj alatka kojom do toga dolazim, moja dela treba na neverbalnom nivou to da pokažu. To mi je najveći potencijal za stvaranje.

PROČITAJTE I: koncertne-dvorane-u-evropi-i-kod-nas-i, koncertne-dvorane-kod-nas-i-u-svetu-ii, nomus-016-ako-kanis-pobjediti-ne-smijes-izgubiti, novi-sad-i-svetojovanski-toponim

 

The post Aleksandra Vrebalov: Komponovanje / Sledim osećaj appeared first on Korzo.


Vikend priča: Onaj iznutra

$
0
0

Sem Šepard (SAD – Ilinois 1943 – Kentaki 2017), dobitnik Pulicerove nagrade, autor više od pedeset pet drama i tri zbirke priča. Glumio u više od šezdeset filmova, nominovan za nagradu Oskar za film “Put u svemir”, finalista nagrade W. H. Smith za zbirku priča Great Dream of Heaven. Ima počasnu diplomu Triniti koledža Dablin, član je Američke akademije umetnosti i književnosti, dobitnik Zlatne medalje za dramu ove Akademije, primljen u Pozorišnu kuću slavnih.  “Onaj iznutra” je nadahnuto, beskompromisno iskreno i potresno memoarsko štivo, delo koje američki izdavač svrstava u kategoriju istorijske fikcije. Vikend priča jedna je iz ove knjige koju će beogradska Geopoetika objaviti 2019. godine, s predgovorom Peti Smit. Prevod sa engleskog: Ivana Đurić Paunović.  Fotografija: Dragana Kojić

Negde u daljini čuje se da su nešto priklali. Da se tuku oko toga. Da. Vrištanje. Onaj ludački kikot dok kidaju krtinu. Budan je – 5:05 a.m.  Mrkli mrak. Kojoti u daljini. Mora biti. U svakom slučaju, budan je. Zuri u grede na tavanici. Privikava se na “mesto”. Budan čak i posle celog ksanaksa, u očekivanju malenih demona – konja s ljudskim glavama. Sićušnih, kao da bi prirodna veličina bila i previše. Njegovi psi, u kuhinji, orni, zavijaju imitirajući divljinu. Ponovo opaka hladnoća. Plavičasti sneg zagrizao sims prozora: odblesak onoga što je ostalo od punog meseca. Raskriljuje prekrivače pokretom toreadora i svoja kvrgava kolena izbacuje u goli vazduh. Gotovo istog trenutka nađe se u sedećem položaju, pravih leđa, sa šakama položenim na butine. Pokušava da obuhvati promenljivi pejzaž svog tela – gde se on to nalazi? U kom delu? Baca pogled prema debelim, plavim, planinarskim termo-čarapama, maznutim s nekog snimanja. Bile su deo kostima – za neki lik, davno zaboravljen. Dolaze i odlaze, ti likovi, poput kratkih, žestokih ljubavnih veza: prikolice – pokretni toaleti – burito za doručak – montažne radionice – lažne limuzine – topli ubrusi – pozivi u 4 ujutro. I tako nekih četrdeset i više godina. Preveliki. Teški. Preširoki. Kako sam samo ovamo dospeo? Njegova metalna prikolica ljulja se i trese pod naletima toplog jugozapadnog vetra koji zavija. Njegovo mlado lice uzvraća mu pogled iz jeftinog ogledala, optočenog ogoljenim sijalicama. Napolju se snima film sa skakavcima koji padaju u vidu zakovitlanih kupa iz utrobe iznajmljenog helikoptera. Ali zaista. U pozadini – vlati pšenice debljine palca povijaju se u talasima.

Posađen sada na samu ivicu čvrstog madraca, dok zuri u debele plave čarape, a beli se oblačići pare kondenzuju u jutarnjoj tami, zna da se desilo sve. Neko vreme samo tako sedi – ispravljenih leđa. Velika plava čaplja koja čeka žabu, pa da se vine.

Kuća ne škripi; napravljena je od betona. Napolju stenju jasike. Više ne oseća hladnoću. Iznenada mu je proletelo kroz glavu kako ima više od dve godine da se rastao od poslednje žene. Žene s kojom je proveo gotovo trideset godina. Proletelo kroz glavu. Slike. Izvor? “Žalim li se ja to sada?” pita sebe glasom malog dečaka. Dečaka kog se seća, ali ne sebe. Ne ovog sada, koji drhturi u plavim termo čarapama.

6:00 a.m.: Vetar upravo staje pošto je žestoko duvao iz pravca juga, puna tri dana. Vazduh miran i ne toliko hladan. U kući je čak toplo. Misao – danas sam tačno godinu dana stariji od svog oca, u vreme kad je umro. Čudna misao, kao da je reč o nekom postignuću, a ne o pukom slučaju. O sticaju okolnosti. Navlačim nekako svilenkaste helanke. Ženske. Pucketanje statičkog elektriciteta. Vidim kako mi s grudi poleću iskre. Elektricitet je u meni. Uzimam mnogobrojne tablete koje mi je prepisala akupunkturistkinja. Ređam ih. Po boji. Obliku. Veličini. Čak ne znam ni čemu služe. Samo radi ono što ti se kaže. Neko sigurno nešto i zna. Prvi zraci svetla provlače se između stabala pinjole. Psi spavaju kao zaklani na kuhinjskom podu, u položaju u kom izgledaju kao zaustavljeni u galopu. Pravim kafu u starom, flekavom lončetu. Izbacujem jučerašnji talog. Miševi se meškolje u ventilacionim cevima u potrazi za toplotom. Razmišljam o Nabokovljevom odgovoru na pitanje zbog čega piše –  zbog estetskog blaženstva – samo toliko –  “estetsko blaženstvo”. Da. Šta god to značilo.

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

 

The post Vikend priča: Onaj iznutra appeared first on Korzo.

Svetski dan secesije i u Beogradu

$
0
0

Beograd je u Muzeju Jovana Cvijića (Galerija “Karst”) – Muzej grada Beograda, izložbom studentskih radova Visoke škole Beogradske politehnike “Secesija kao inspiracija” obeležio Svetski dan secesije – 10. jun, kada se podseća na vrednosti i domete ovog umetničkog pokreta koji se krajem 19. veka  suprostavio akademizmu u umetnosti uvodeći elemente slobode, pozlaćene lepote i strastvenog života. Ovaj pokret bio je vidljiv u arhitekturi, primenjenoj umetnosti i svakodnevnom životu oslobođenom stega. Korzoportal na licu mesta.

Dušan Borović, Majda Sikošek

Istoričarka umetnosti iz Beograda Majda Sikošek fokusirala je istraživanja na beogradskoj secesiji i prvi put je njenim nastojanjima pre tri godine (2017) Svetski dan secesije obeležen u Beogradu. Prvom koraku, sledili su drugi i treći kada njen projekat podržava i Muzej grada Beograda.

Majda Sikošek o ovogodišnjem Svetskom danu secesije u Beogradu: Izuzetno sam ponosna što se uz dragocenu podršku Muzeja grada Beograda i Angeline Banković, ove godine Svetski dan secesije u Beogradu obeležava uz pridruživanje Visoke škole strukovnih studija Beogradske politehnike – Odeljenja za dizajn, profesora Sandre de Palo i Željka Zdravkovića, odnosno njihovih deset studenata. Oni su izradili predloge za unutrašnje rešenje dela Kalabine kuće za odmor u Banatskom Despotovcu. Svega ne bi bilo da projekat nisu prihvatile vlasnice kuće, sestre Jovana Kalaba i Jelena Stegnjaić koje se kao građanska inicijativa pridružuju projektu u kome je secesija u fokusu.

Kalabina kuća u Banatskom Despotovcu                                                                                                 Foto: Lepota života

Majda Sikošek – zbog čega je odabrana Kalabina kuća za odmor u Banatskom Despotovcu. Na tom lokalitetu u Vojvodini, početkom 20. veka, pa do tridesetih godina istog veka –  iako je to već doba ar dekoa, građene su kuće koje imaju vidne odlike secesije, vrata, prozori, dekoracije na zidovima u tom su stilu. Kalabina kuća za odmor sestara Jovanke i Jelene izgrađena je tada sa elementima ovog umetničkog pokreta. Doveli smo  studente, na licu mesta razgovarali su sa investitorkama, uradili su predloge i tri rada su nagrađena, plus jedan rad koji su odabrale vlasnice. Inspiracija im je bila beogradska arhitektura secesije. 

Sestre Jelena Stegnjaić i Jovanka Kalaba naslednice su porodične kuće u Banatskom Despotovcu koja je proletos postala in citu objekat razrade projekta „Secesija kao inspiracija“.

Jelena Stegnjaić i Jovanka Kalaba

Jelena Stegnjaić i Jovanka Kalaba o odluci da se pridruže projektu „Secesija kao inspiracija“: Kao i većini kuća u Vojvodini, posebno u Banatu, pretilo je da je roditelji prodaju za malo para, jer je kuća bila samo trošak. Smatrale smo da nije u redu da kuća u kojoj smo provele detinjstvo i mladost tek tako nestane iz našeg života. Borile smo se lavovski sa roditeljima da bismo ih ubedile da je ne prodaju. Bilo je i suza. Trebalo nam je vremena da bismo objasnile našu ideju o obnovi i na koraku kada smo htele da odustanemo, dobile smo zeleno svetlo.

Jelena Stegnjaić i Jovanka Kalaba o tome kada se prave osobe sretnu na pravom mestu: Dobra ideja uvek nađe istomišljenike. Poznanstvo sa Majdom Sikošek je višegodišnje, ali jednom smo se srele na nekom skupu kada smo joj predočile ideju o obnovi kuće i njoj je trebalo desetak minuta da prihvati ideju. Zatim su kockice počele da se ređaju. Pojavili su se oni koji su prihvatili našu ideju –  Angelina Banković iz Muzeja grada Beograda, Sandra de Palo i Željko Zdravković iz Visoke škole strukovnih studija Beogradske politehnike. I eto nas danas ovde. Odabrale smo kao vodeći rad Artinjana Artinovića jer je lako izvodljiv, odnosno ne zahteva velika ulaganja. Ideju smo prilagodile našim finansijskim mogućnostima. Ali, uzećemo u obzir i detalje iz drugih radova.

Foto: Arhiva Miloša Jurišića

Izložba studentskih radova je deo projekta Secesija kao inspiracijakome sledi nekoliko predavanja u junu, koja se održavaju u Galeriji „Karst“, u Muzeju Jovana Cvijića. Prvo je bilo predavanje Bojane Popović iz Muzeja primenjene umetnosti –  „Moda: od secesije do ar dekoa” (13. jun), sledi ( 20. jun) “Arhitektura secesije u Subotici”, koju predstavlja Viktorija Aladžić sa Građevinskog fakulteta u Subotici, a Simonida Zorić Jančić, nezavisna edukatorka, zatvara ovogodišnji ciklus (27. jun) pričom “Kreativnost i simbolika nakita u doba secesije”.

Ako ste mislili da ćete samo sedeti na predavanjima, prevarili ste se. Program „Secesija kao inspiracija“ uključuje i šetnje. Program i satnica na linku.

Nagrađeni studentski radovi su: Anđela Iričanin, Jelena Lazarević, Miljana Jaćimović i Artinjan Artinović.

lepotazivota.rs/secesija-kao-inspiracija-2

PROČITAJTE I: svetski-dan-secesije-i-u-beogradu-strastveni-pristup-zivljenjusinagoga-u-subotici-obnovljena-bastinabanatski-kulturni-centar-izlozba-posvecena-gustavu-klimtuintervju-majda-sikosek-lepota-spasava-svetaleksandar-zograf-suboticka-secesija-u-stripu,

The post Svetski dan secesije i u Beogradu appeared first on Korzo.

Sentandreja: Baština Srba u Mađarskoj, nova muzejska postavka

$
0
0

Najveći srpski muzej van granica zemlje je Srpski crkveni muzej u Sentandreji. Muzejski artefakti potvrđuju najviše umetničke domete koje su Srbi u 18. i 19. veku ostvarivali na ovom području. Portreti Save Tekelije i Dositeja Obradovića samo su deo niza onih koji su ovekovečeni kao nosioci ne samo verskog već i društveno-kulturnog života Srba na teritoriji današnje Mađarske. Baština Srba u Mađarskoj u novom svetluFoto: Vladimir Simić.

Ništa nije nastalo od juče! U Velikoj seobi Srba 1690. godine na područje Ugarske, današnjoj teritoriji Mađarske, sa izbeglim narodom stiže i patrijarh Arsenije III Čarnojević koji je u Sentandreji uspostavio sedište Budimske eparhije. To je godina prekretnica kada u dodiru sa savremenim evropskim tokovima počinju intenzivne promene u srpskoj kulturi. Sentandreja je postala jedno od najznačajnijih žarišta srpske umetnosti i duhovnosti. Sledi 21. vek! U decenijskom procesu kada se pripremalo preseljenje Muzeja iz postojećeg prostora koji je bio u okviru vladičanskog dvora , Galerija Matice srpske imala je vodeću ulogu.

Tijana Palkovljević Bugarski, upravnica Galerije Matice srpske o procesu stvaranja nove postavke Muzeja u Sentandreji: U pripremi i adaptaciji prostora muzeja, nove zgrade, odnosno nove postavke, radilo se intenzivno pet godina. Zgrada nekadašnje preparandije i nekadašnjeg Ferenc muzeja vraćena je našoj Budimskoj eparhiji i  stvorili su se uslovi da se adaptira prema savremenim muzejskim standardima i da se osmisli nova postavka. Muzej je i ranije postojao, ali na drugom mestu, u okviru vladičanskog dvora. Galerija Matice srpske doprinela je radovima konzervacije i restauracije ekponata. Za ovu postavku smo se spremali već deceniju, od kada smo 2009. obnovili saradnju sa Muzejom u Sentanderiji. 

Tijana Palkovljević Bugarski  o postavkama: Postavka je savremena i sastoji se iz dva dela –prva je iz prošlosti Srba u Mađarskoj i govori o svemu što je omogućilo nastanak umetnosti od Velike seobe o kojoj svedoči litografija Paje Jovanovića, do portreta znamenitih Srba 18. i 19. veka koji su stvorili uslove za nastanak umetnosti kao što su Sava Tekelija, Dositej Obradović, drugi dobrotvori i darodavci. Zatim slede portreti budimskih episkopa koji su na čelu te eparhije vodili ne samo verski život Srba u Mađarskoj  već društveni i kulturni, koji su doprineli da umetnost koja je nastala bude najreprezentativnija u 18. i 19. veku.  Na spratu ovog muzeja je postavka o srpskom religioznom slikarstvu u Mađarskoj. To je dinamična postavka koja obuhvata umetničke dela i bogoslužbene predmete, knjige, predmete od metala i niz drugih upotrebnih predmeta korišćenih u okviru Srpske pravoslavne crkve. To je presek likovne i primenjene umetnosti, sveobuhvatni pregled svega što je predstavljala srpska umetnost u Mađarskoj u tom vremenu.

U postavci se nalazi najveći konzervatorski projekat Galerije Matice srpske u poslednjem vreme, ikonostas za srpsku crkvu u Budimu koji je uradio Arsenije Teodorović. Taj ikonostas bio je konzervatorskoj radionici Galerije Matice srpske bio skoro pet godina, a 2017. bio je izložen pre nego što je vraćen u Budimpeštu, na izložbu o srpskoj crkvi u Tabanu 2018. godine.

Zgrada u kojoj se nalazi  Muzej Srpske pravoslavne eparhije budimske nalazi se na glavnom trgu u Sentandreji. Stari deo je nekada bio škola-preparandija i sada je tu stalna postavka i prostor za buduće izložbe. Uz nju je veštim arhitektonskim poduhvatom priključena nova zgrada nekadašnjeg Ferenci muzeja. U novoj zgradi je moderno koncipiran izložbeni prostor, postoji i deo koji može da postane edukativni centar za decu, mlade, studente istorije umetnosti, kao  zajednički prostor namenjen proučavanju, razumevanju srpske umetnosti 18. i 19. veka i njenom boljem pozicioniranju u evropskom kontekstu.

PROČITAJTE I: jelena-erdeljan-sentandreja-i-srpsko-naslede-porodicno-secanja, sentandreja-kao-mediteranski-grad, nevidljiva-istorija-tragom-nestale-srpske-varosi-u-budimu-crkva-u-tabanu, 

 

The post Sentandreja: Baština Srba u Mađarskoj, nova muzejska postavka appeared first on Korzo.

Izložba: Mladost u šezdesetoj

$
0
0

U Galeriji savremene umetnosti Pančevo održava se izložba “Mladost u šezdesetoj” (17. jun – 9. jul 2019) na kojoj autorski tim fotografijama i video produkcijom istražuje tadašnji socijalni milje na primeru nekada moćne tekstilne fabrike “Mladost”  u Požegi. Piše: Snežana Baralić Bošnak. Foto: Milica Đorđević.

Autorski tim

Preduzeće „Mladost –  trikotaža i konfekcija Požega”, osnovano je 1958. godine i do početka devedesetih godina 20. veka imalo je 1200  zaposlenih. Danas je samo jedno u nizu na prostoru prethodne Jugoslavije koje je doživelo neuspešnu transformaciju/privatizaciju. Sada je kineski tržni centar u kome se, paradoksalno, prodaje i uvozna tekstilna roba.  Autorski tim izložbe “Mladost u šezdesetoj”  na čelu sa kustoskinjom Slađanom Petrović Varagić, uključuje Milicu Đorđević, Sretena Vukovića  i Uroša Petrovića.

Slađana Petrović Varagić  o projektu “Mladost u šezdesetoj”: Želeli smo da zabeležimo i arhiviramo, kroz savremenu umetničku praksu da reinterpetiramo različite pristupe u istraživanju fragilnih društvenih odnosa nekada i sada. Bavljenjem temama izgradnje zajednice, radništva, radničkih i ženskih prava, kao i temama solidarnosti i kolektivizma  “Mladost u šezdesetoj” u okviru  fotografske i video produkcije, radom u fotografskim arhivima i arhiviranjem živog sećanja, istražili smo postignuća proteklih vremena sagledavajući ih kroz odnos nekadašnjih radnica/ka prema nasleđu koje su sami izgradili.”

Slađana Petrović Varagić, Zlata Aleksić

Zlata Aleksić bila je među prvih dvadeset radnica zaposlenih u “Mladosti” u Požegi. Ove godine (2019) napunil je 90 godina, a pre šest decenija, sa sopstvenom šivaćom mašinom iz 1920. godine, i sopstvenom stolicom (!) otišla je u zadrugu “Maljen” od koje je i nastala “Mladost“.

Umetnički projekat “Mladost u šezdesetoj” samo je jedna od brojnih inicijativa na teritoriji SFRJ koju su pokrenuli umetnici i kulturni radnici nastojeći da na polju savremene umetnosti probude sećanje na emancipatorske poduhvate u   jugoslovenskom društvu posle Drugog svetskog rata, upoređujući ga sa današnjim dehumanizovanim  liberalno kapitalističkim  poretkom.

PROČITAJTE I: dorde-milovanovic-stara-radnicka-kolonija-u-kragujevcutekst-u-fokusu-problem-marginalnog-covekadorde-vajfert-ponovo-rodenokovano-stablo-cilj-svakog-kalfe

The post Izložba: Mladost u šezdesetoj appeared first on Korzo.

Muzej Vojvodine: Ispit zrelosti – Sin okružnog sudije pao na maturi

$
0
0

U pratećem programu izložbe „Ispit zrelosti“ autorki Ljubice Otić i Čarne Milinković, održano je predavanje Sin okružnog sudije pao na maturi“ posvećeno temi maturanata u našoj kinematografiji (19. jun 2019). Muzej Vojvodine ugostio je kustosa-istoričara Pavla B. Orbovića. korzoportal na licu mesta. Foto: Izložba “Ispit zrelosti”. 

Pavle B. Orbović                                                                                                                                                         foto: korzoportal

Pavle B. Orbović odabrao je za naslov predavanja – „Sin okružnog sudije pao na maturi“ rečenicu koju Danilo Bata Stojković izgovora obraćajući se sinu koga igra Slavko Štimac u filmu „Varljivo leto ‘68“ (1984, Goran Paskaljević). Kao ljubitelj jugoslovenske kinematografije, Orbović je odabrao desetak filmova u kojima su maturanti tema. Svoj odabrani ciklus počeo je filmskom romantičnom komedijom „Vesna“ (1953, František Čap) koja ima do danas aktuelnu temu – kako ukrasti maturske zadatke pre ispita.

U Orbovićevom filmskom ciklusu/predavanju posvećenom maturantima, a povodom izložbe “Ispit zrelosti” u Muzeju Vojvodine,  nalaze se i filmovi “Višnja na Tašmajdanu” (1968, Stole Janković), TV drama „Šešir profesora Koste Vujića” (1972, Vladimir Andrić), TV serija „Grlom u jagode“ (1975, Srđan Karanović), “Maturanti – pazi šta radiš” (1984, Milan Jelić), “Jagode u grlu” (1985, Srđan Karanović), “Braća po materi” (1988, Zdravko Šotra)…

Pavle B. Orbović podsetio je da je u Beogradu, posle prve svetske filmske projekcije u Parizu (1895), samo šest meseci potom prikazan ciklus dokumentarnih Limijerovih filmova u Beogradu (1896), gle čuda – u kafani „Zlatni krst“! Rezimirajući sadržaj filmova koje je odabrao za prateći program izložbe „Ispit zrelosti“ u Muzeju Vojvodine rekao je da se kreće od smešnog i radosnog kao što je to film „Vesna“, do tužnog i tragičnog u filmu „Braća po materi“.

PROČITAJTE I: medjunarodni-festival-dokumentarnog-filma-beldocs-i-u-novom-sadu, film-ispricaj-svoju-pricu, foto-esej-premijera-filma-enkel-unuk-u-novom-sadu, film-teret-ognjen-glavonic-na-kanskom-festivalu-2018, film-maske-na-turneji-u-hrvatskoj, film-belvil-randevu

 

 

 

The post Muzej Vojvodine: Ispit zrelosti – Sin okružnog sudije pao na maturi appeared first on Korzo.

Vikend priča: Uhode (Šunjači)

$
0
0

Ovo je prva od četiri priče u ciklusu posvećenom pripovetkama koje je objavila „Partizanska knjiga“. Beri Kalahan (Toronto, 1937) pesnik i pripovedač. Uvršten je u sve vodeće antologije kanadske književnosti. Prevođen na brojne jezike. Sredinom sedamdesetih godina prošlog veka osnovao je časopis Egzajl. Nagrađivan. Profesor emeritus na Univerzitetu Jork u Torontu. Vikend priča „Uhode“ (Šunjači) je iz njegove zbirke „Svi ti usamljeni ljudi“ (Partizanska knjiga, 2016). Preveo sa engleskog Vladimir Arsenić. Foto: Izložba „Endi Vorhol“, Muzej grada Novog Sada.

Majka Slaverna Tatla želela je devojčicu. Sviđalo joj je ime Lavern, ali kad se rodio dečak pristala je na Slavern i duge uvojke sve dok nije napunio sedam kad su mu deca iz ulice u ružičnjaku odsekla kosu makazama za orezivanje voća. Njegova majka je plakala, ali je dečak šišanje prihvatio mirno. Otac mu je poginuo u ratu, skočio je padobranom iza neprijateljskih linija. Imao je tek nejasno sećanje na sitnog čoveka s naočarima čeličnog okvira, a majka je bila visoka, oštrog nosa, sveštenička ćerka koja je postala potištena od sedenja u samoći i osluškivanja koraka svog supruga. „Hramao je malo“, rekla je. Slavern je odrastao u sažaljenju prema majci, a jedne noći kad je došao kući zatekao je pijanu kraj kamina, obučenu u belu venčanicu, prišao je i rekao joj: „Ja sam jedini muškarac u tvom životu, majko.“ Udarila ga je u lice i plakala, a on je pokušavao da je zagrli dok je krv iz njegovog nosa prljala njenu haljinu.

Tek nakon što je umrla počeo je da nosi njenu odeću. Tokom dana radio je kao daktilograf u sudu i voleo svoj posao, sedeo je za sopstvenim ovalnim stolom, njegovi dugi prsti su se poput paukova nečujno kretali po tipkama. Ponekad bi ga sudija zamolio da naglas pročita dokazni materijal. Uvek bi poravnao svoju kratko ošišanu kosu i tiho odsecao reči. Jedan sudija mu je rekao nestrpljivo da njegov tanak monotoni glas izjednačava svako svedočenje. „Svet je pun strastvenih molbi“, rekao je sudija. „I niko od nas nije isti. Nemoj to da zaboraviš nikada.“ Sudija je skupio svoju crnu togu i požurio u odaje klimajući glavom ćutljivim advokatima s belim perikama. „To je deo suđenja“, Slavern je rekao svom prijatelju Čarliju koji je bio vozač autobusa na dugim linijama. „Gledaš u te ljude i znaš da je čitava mudrost u tome ko nosi patike sa štiklom. Panduri se motaju unaokolo u svojim šlemovima kao neki svemirski banditi, kurve se prave da su smerne device. Sve je to da pukneš od smeha. Bez obzira kako gledaš na stvari, život je takmičenje u kostimiranju, Čarli, nemoj to da zaboraviš nikada.Mi nismo čudaci.“

U streljani je upoznao Čarlija koji je imao dugačak i tanak nos i spuštene oči koje bi postajale mlitave i senzualne posle samo blagog dodira senke. Delili su ljubav prema pištoljima velikog kalibra i uljanom sjaju šaržera dok su stajali jedan pored drugog, izolovani od odjeka hitaca velikim mekim štitnicima za uši. Čarli je bio dobar i u orezivanju ruža.

Složili su se da će on živeti sa Slavernom kad se vraća s puta i uskoro je imao sopstveni orman u poslednjoj drvenoj kućici u nizu u jednoj od slepih ulica u centru. Kuhinja i muzička soba gledale su na vrt pun ruža, orlovih noktiju i drena. Slavern je voleo baštu jer je delovala izolovano. „Tamo iza su neprijateljske linije“, govorio bi Čarliju, iako bi ponekad skitnice zalazile u slepu ulicu i hvatale korak s njim kasno noću. Često je mislio da ga prate i jedne noći je potrčao, besan na ljude koji neće da ga ostave na miru. Kad je stigao do kuće i pogledao unatrag prema slabo osvetljenoj ulici, tamo nije bilo nikoga. Uznemiren, pošao je okolo, tražeći pokrete u grmlju. Znao je da se tamo uvek nalaze uhode koje posmatraju i proviruju iz žbunja iza kuće jer bi tokom vrelih letnjih večeri pored otvorenog prozora čuo lomljenje grana ili prigušeni kašalj.

Čarli je bio opušten i hodao vrlo senzualno i sporo. Čim bi se našao u kući izleteo bi iz svoje uniforme i oblačio čipkani donji veš i stavljao malo nakita. Najčešće je spremao večeru obučen u grudnjak, podsuknju i papuče s providnom štiklom. Znao je da ima duge i zgodne noge. Retko je navlačio zavese u kuhinji, a Slavern bi, osetivši da ima nekog u mraku, video pokret senki. Oštro bi prigovarao Čarliju što hoda po kući polugo, kao da su sami i da imaju svu slobodu ovog sveta. „Nemamo je, samo da znaš“, rekao bi gorko. „Danas su svi kriminalci.“

Čarli bi uvek rekao da mu je žao i navukao bi zavese i draperiju u muzičkoj sobi, a zatim bi se sklupčao kraj Slaverna na maloj sofi. Slavern bi poljubio njegove sklopljene oči, ali su postajali grublji jedan prema drugom. Slavern je mislio da se Čarli pretvara u hvalisavca jer je jedne večeri na zabavi nosio kožno odelo i padobranski ruksak na leđima. U njemu se nalazilo nekoliko malih flaša šampanjca i Čarli je bio u centru pažnja iako je bio nizak, niži od Slaverna koji je bio visok i savitljiv. „Pogledaj me“, rekao je osorno. „U poznim tridesetim izgledam i dalje kao atletska zvezda.“ Više nije osećao žar u njihovoj vezi i za to je krivio Čarlija.

„Možda je problem u tome što me više ne voliš“, rekao je Čarli jedne večeri.

„Ne budi blesav“, kazao je Slavern. „Prelep si.“

„Ko je blesav? Skinem se, a ti deluješ kao da gledaš kroz mene.“

„Šta da ti kažem?“

„Reci bilo šta.”

„Možda se poznajemo predugo, možda odeća čini čoveka“, rekao je i prekrstio noge.

„Otkad je dve godine predugo?“

„Mislio sam da smo možda navikli jedan na drugog, to je sve. Ljudi se navikavaju jedno na drugo.“

„Da, ali ne ja. Nikad ne znam šta radiš.“

„Možda je problem u tome“, rekao je Slavern. „Više me ne iznenađuješ.“

„Pa šta treba da radim, da repujem s dildom u ruci?“

„Gledaj, samo ti kažem da se osećam skučeno. Možda bi trebalo da bolje osmotrimo jedan drugog. Šta ja znam zbog čega se ovako osećam?“

„Ako ti ne znaš, ko zna?“

Slavern je čuo neki zvuk spolja. Razgrnuo je zavese i pogledao u tamu osluškujući korake. Neke druge večeri ugledao je na tren čoveka koji hramlje uz padinu vrta. Pozvao je policiju i čekao skoro dva sata da stignu, ali oni se nisu pojavili, pa je otišao u krevet s Čarlijem s osećanjem ljutnje i izdaje, jer policija nije ozbiljno shvatila napad na njegovu privatnost.

Znao je da se svake večeri u bašti šunjaju uhode, sede na dupetima u grmlju. U blizini se nalazilo nekoliko malih stambenih zgrada, a oni su tražili žene koje bi se zaboravile i ostavile otvoren i osvetljen prozor spavaće sobe dok se skidaju. Slavern i Čarli su sada vodili ljubav u mraku.

Zatim je jednog dana Čarli u poštanskom sandučetu našao nepotpisanu poruku od čoveka koji je rekao da je video kroz kuhinjski prozor: „jer bila si tamo u donjem vešu i činilo se da te baš briga, pa bih voleo da se upoznamo. Bilo bi sjajno ako bi nazvala priložen broj u tri popodne u utorak. U pitanju je govornica i ja ću biti tamo i znaću da si ti, a ne moraš da se osećaš smeteno jer nećemo moći da vidimo jedno drugo.“

Čarli je obećao da će držati navučene zavese, ali je Slavern sedeo besan jer je neko stajao mirno u mraku i posmatrao Čarlija. „Ja se ne računam. Mislim, ako te je video, video je i mene, zna da sam ovde. Ja sam muškarac u kući, a ti bi trebalo da pozoveš neku govornicu kao da ja na postojim.“ Besno je raskrilio zavesu u dnevnoj sobi i stao u prozor pogledom češljajući tamu.

Nekoliko noći kasnije, Slavern je začuo lagane korake u visokoj travi. Bilo je kasno i on i Čarli su se oblačili za prolećni bal. Trebalo je da se pojave neke od važnijih ličnosti i Slavern je rekao uzbuđeno: „Večeras ćemo se šunjati u veštičiji sat.“ Nosio je haljina sa srebrnim nitima, raskošnu periku brinete, majčine bisere i crvene cipele od lakovane kože. Čarli, koji je uvek pomalo kasnio, bio je i dalje u svom čipkanom donjem vešu. Slavern je razmaknuo zavese i kraj kuhinjskog prozora ugledao bledog mladića neodređenih crta lica sa malim okruglim naočarima. „To je to“, rekao je Slavern. „Sad mi je dosta“. Gledao je mladića kako se penje uz padinu vrta vodeći malog crno-belog terijera.

Čarli, koji je oprao kosu u kuhinjskom lavabou i hodao s peškirom oko glave, rekao je Slavernu da pozove policiju. Slavern je opsovao i otišao do ormana u spavaćoj sobi da uzme futrolu s pištoljem. Vratio se u kuhinju i rekao: „Ne brini, nije napunjen.“ Čarli se nasmejao. „Trebalo bi da se vidiš“, rekao je. Slavern je stajao i odmeravao težinu pištolja rukom, kao da mu je odjednom bitna njegova izbalansiranost, zatim je rekao: „Ima da uplašim tu propalicu na smrt, to je sve.“ Pošao je hodnikom sitnim koracima na visokim štiklama, nadao se da ga niko neće videti, pa se sagnuo kad je izlazio na zadnja vrata u zaklon žbunja.

Presekao je uz padinu ali se držao senke velikog javorovog drveta dok su njegove potpetice tonule u žitku zemlju, bio je siguran da ga niko ne vidi. Držao je pištolj uz nogu kad je začuo korake i njuškanje psa u travi, a zatim je ugledao senku na drugoj strani drveta. Istupio je i rekao tankim i piskavim glasom: „Stani gde si, kurvin sine.“ Iznenadio se kad je mladić hodajući unazad pred pištoljem rekao: „Vi ste ludi.“ Slavern je zurio u njega pod slabom svetlošću i rekao: „Nisam.“ Pokušavao je da zvuči razumno, ali se odjednom uplašio da bi mladić mogao da ga napadne. Prazan pištolj bio je beskoristan i on se zbunio, ali zatim se dečak sagnuo i podigao psića: „Vi ste ludi, gospođo“, rekao je, „a ja odoh kući.“

„Ne ideš ti nikuda“, kazao je Slavern podižući glas.

„O, da“, dečak se okrenuo. Držao je psa na grudima. Uplašeni pas mlatarao je nožicama u vazduhu. „Možete da se kladite da idem kući“, rekao je. „Nema šanse da će neka luda gospoja da me upuca. Vi jeste ludi, ali ne baš toliko.“ Oklevao je, a potom iznenada požurio i krenuo oko kuće ka ulici. Slavern, koji se trudio da ne zakači štiklama neki busen trave, hodao je za njim i govorio: „Moguće je, ali ako pokušaš da pobegneš, udariću te u glavu ovom stvarčicom.“ Mladić je hodao. Dok su prolazili ispod prozora muzičke sobe, u kvadratu bledožute svetlosti koja je iznutra osvetljavala prozor pojavio se Čarli obučen u grudnjak i podsuknju. Očešljao je svoju dugu smeđu periku i bio je lepši nego što ga je Slavern ikada video, toliko lep da je poželeo da se zaustavi tu u mraku i da ga posmatra. Nikada nije ranije video Čarlija u tom svetlu, ali mladić ga je vodio stazom do ulice i Slavern se odjednom razbesneo na Čarlija zato što uvek paradira na prozoru, pa je viknuo: „Za boga miloga, navuci zavesu. To je kraj. Navuci zavesu i izlazi.“ Pokušao je da obujmi pištolj nehajno savijenom šakom.

„Kuda idemo, gospođo?“, upitao je mladić kad su stigli do ulice.

„Kako to misliš, kuda idemo?“, uzvratio je Slavern.

„Kuda idemo?“, rekao je mladić, ubrzavajući preko puta.

„Do pandura“, odvratio je Slavern, požurujući za njim.

„Ne vidim nikakve pandure.“

„Panduri su svuda unaokolo“, rekao je Slavern, jer su svake noći policajci u žutim patrolnim kolima dolazili do slepe ulice i kačili kazne za parkiranje na sve automobile. „Svakako, panduri“, rekao je Slavern, obazirući se oko sebe na praznoj ulici.

Mladić je hodao između žive ograde u malom parku i kretao se ka ulicama u centru punim ljudi. Slavern je primetio da je gradsko zelenilo orezalo živicu. Hodao je obilazeći grmlje da ne bi pocepao haljinu. Bila je subota i znao je da će svi krenuti u restorane posle večernjih predstava.

„Zbog čega si, dovraga, virio?“, obratio mu se Slavern. Zaostajao je nekoliko koraka za mladićem.

„Ja ne virim.“

„Naravno, ti samo šetaš psa.“

„Tako je“, rekao je mladić, „a nijedan zakon to ne zabranjuje, ali sam siguran da neki zabranjuje da vi uperite pištolj u mene.“

„Ti si gledao u moj prozor“, rekao je Slavern, premešajući pištolj u drugu ruku. „Međutim, ako želiš da gledaš sise, barovi su prepuni golih kurvica.“

„Ne pijem“, rekao je mladić, „osim toga, nemam dovoljno godina. Kršio bih zakon.“

„I lud si“, povikao je Slavern. „Voliš da viriš, uhvatio sam te.“

„Ne volim.“

„Pa možda“, rekao je Slavern i odjednom se zapitao šta će da radi ako momak može da dokaže policiji da nije voajer, pa je upitao: „Kako se zoveš?“

„Vi ste ludi“, rekao je momak preko ramena. „Mislite da ću vam reći kako se zovem?“

„Zašto da ne?“

„Otkačili ste“, rekao je momak, a zatim se zaustavio i okrenuo da zaobiđe Slaverna u mraku, osmotrio ga zainteresovano, pa iznenađeno izustio: „Isuse Hriste, pa ti si jebeni muškarac. Ti si jebeni muškarac u jebenoj haljini.“

„Ti si jebeno u pravu i ja mogu da radim šta god želim, ti mala ništavna propalice“, povikao je Slavern, dok je momak pohitao ka ulici Bliker i brojnim kineskim restoranima. Slavern ga je pratio. Kad su stigli do trepćućih neonskih reklama, Slavern je začuo svoje ime, okrenuo se i ugledao Čarlija koji je žurio uzbrdo bos, držeći svoju dugu suknju jednom, a cipele na štiklu drugom rukom. Slevern i momak, na tren rame uz rame na trotoaru, zurili su u bleštavo crvene i žute kineske ideograme i treperave reflektore. Slavern je odjednom sagnuo glavu kao da su svi uprti ka njemu, a ruku s pištoljem opustio je kraj tela. Momak je potpuno osvetljen odjednom počeo da se smeje i stupio na put, a Slaverna zamalo da udari taksi kad je požurio za njim, pa odskočio u stranu.

Ljudi su gledali. Slavern je trčao preko ulice za momkom, ali pre nego što je mogao da mu zapreti, ovaj se okrenuo. Skinuo je naočare s metalnim okvirom. Imao je mutne sitne oči i, nasmejavši se, rekao: „Ti prokleti glupi trandžo. Idemo do proklete policijske stanice, a? Misliš da će panduri pustiti da luda nakaza poput tebe hoda ulicama s pištoljem u rukama?“ Čarli, koji je obuo cipele na štiklu s druge strane ulice, delovao je moderno i elegantno. Hodao je između automobila i mahao čipkanom maramicom da bi zaustavio saobraćaj. Momak je spustio svog psića i krenuo ka policijskoj stanici.

Slavern ga je pratio u stopu neko vreme, ali muškarci i žene su počeli da mu se sklanjaju s puta kad bi ugledali sjajni pištolj, a jedan od njih je viknuo: „Jeste li poludeli, gospoja?“ On je uzvratio: „Gledaj svoja jebena posla.“ Zatim se momak okrenuo i vrisnuo: „On je prokleta nakaza, on je prokleti muškarac u haljini.“ Stariji par se zapanjio videvši Čarlija koji je, obučen u crnu somotsku haljinu sa širokim izrezom, uhvatio Slaverna pod ruku. Momak je odmakao daleko i sad se osvrtao preko ramena, a zatim je uleteo u gužvu dok je terijer trčkarao za njim. Slavern se odjednom uplašio pa opsovao jer je video sebe kako hoda, a haljina mu se vuče prašnjavim podom sudnice dok se advokat s belom perikom obraća sudiji: „Niko od nas nije isti, časni sudijo.“ Podigao je svoju usku suknju i zadenuo pištolj za podvezicu s unutrašnje strane butine. Čarli se zacerekao. Preko puta, kineski konobari obučeni u unforme boje vina poređali su se uz ivičnjak mašući i smejući se.

„Ti si prokleto kriv za sve“, Slavern je dreknuo na Čarlija.

„Ja kriv? Izleteo si iz kuće kao ludak s pištoljem i za to sam ja kriv?“
„Rekao sam ti da se nosiš. Nosi se iz mog života. Ponižavaš me.“

Zgrabio je Čarlija za ramena i gurnuo ga u mračno predvorje samoposluge. U izlogu su se nalazile sjajne čelične kuke i pod njima dve presovane patke (pečena patka pripremljena i presovana na poseban način. Jelo je specijalitet francuske kuhinje, prim.prevodioca) na belim pločicama. „Kamenjarko“, povikao je Čarli. „Ti prokleta pretenciozna kamenjarko.“

Slavern je, s neonskim svetlom koje je osvetljavalo njegovu haljinu sa srebrnim nitima, ošamario Čarlija i ovaj je viknuo, uputivši kroše levom rukom. Promašio je, a zatim su se našli u rvačkom zahvatu do ivičnjaka. Raskrvavljenog nosa, Čarli se zateturao na visokim štiklama i iskrenuo skočni zglob. Slavern ga je oborio. Konobari su navijali s druge strane ulice. Jedan je viknuo: „Idite kući, američki imperijalisti.“

Neki čovek u ritama, lutalica, koji se teturao pokraj njih zaustavio se iznad Čarlija, koji se upetljao u svoju dugu somotsku haljinu. Rekao je: „O, hajde sad.“ Slavern je i njega udario u lice, te se pijanac srušio i zaplakao. Slavern je izleteo nazad na ulicu, prešao put ka konobarima, usput popravljajući haljinu i kosu drhtavim rukama. Na haljini je bilo tragova krvi. Iznenada je zabacio ramena. Znao je da ima dobre noge.

„Pa, ovo je muški svet“, dobacio je konobarima zadihano, gutajući vazduh. Začuo se kikotav smeh. Video je automobil kako prilazi, namestio je periku i ispravio se na štiklama, podižući suknju i pozivajući vozača podignutim palcem. Vozač se sagnuo preko volana i zaustavio se; nagnuo se preko suvozačkog sedišta i otvorio vrata, zadovoljno se osmehujući konobarima. Slavern je ugledao Čarlija kako puzi uz ivičnjak sa somotskom haljinom pocepanom na ramenu. Potom je skliznuo na suvozačko sedište i lica uokvirenog bočnim prozorom poslao konobarima pravi poljubac u stilu Hedi Lamar. Dok je automobil povećavao brzinu, konobari su počeli da aplaudiraju.

https://www.partizanskaknjiga.com

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

The post Vikend priča: Uhode (Šunjači) appeared first on Korzo.

Susret akvarelista u Ečki po 40. put

$
0
0

Savremena galerija Zrenjanin organizuje 40. Susret akvarelista od 20. do 24. juna u Umetničkoj koloniji Ečka. Pozvani su Dragan Vojvodić, Sanja Latinović, Nemanja Nikolić, Nina Todorović i Marko Tubić. Selektorka 40. Susreta akvarelista je Slavica Popov, viša kustoskinja ove galerije. Šta su umetnici stvorili moći će da se vidi na izložbi 16. septembra 2019. godine  u Savremenoj galeriji Zrenjanin. Foto: Savremena galerija Zrenjanin

Ovogodišnji saziv

Slikanje akvarela kao specifičnost saziva vremenom je izmenjena, tako da od pre nekoliko godina umetnici koji dolaze u ečansku koloniju mogu ovu tehniku da kombinuju sa drugim medijima vizuelnog stvaralaštva. Na ovaj način omogućena je transformacija akvarela u jezik drugih medija dajući mu tako novi život u okviru savremenog stvaralaštva.

Paviljon Ečka

U selu Ečka pored Zrenjanina 1956. godine osnovana je Umetnička kolonija u čijem radu su učestvovala najznačajnija imena likovne umetnosti sa teritorije bivše Jugoslavije. Ovi umetnici su se, u skladu sa sopstvenim opredeljenjem, bavili različitim likovnim tehnikama, slikarstvom, skulpturom, grafikom, da bi se vremenom održala dva saziva – saziv umetnika koji su se bavili klasičnim slikarstvom u sazivu Slika i saziv umetnika koji su se bavili akvarelom u Susretima akvarelista. Početkom 21. veka došlo je do promene u konceptu tradicionalnih okuplјanja u Umetničkoj koloniji Ečka kada je u skladu sa već uveliko prisutnim pluralizmom i interdisciplinarnošću u savremenoj umetnosti u Ečki omogućeno da umetnici ideje realizuju u različitim medijima i formama savremenog umetničkog izražavanja s tim da je bazična specifičnost oba saziva sačuvana.

Susreti akvarelista koji se u Ečki održavaju ove godine 40. put omogućili su bogaćenje kolekcije Savremene galerije Zrenjanin koja u zbirci danas ima skoro 900 akvarela.

PROČITAJTE I: susret-akvarelista-ecka-umetnici-pricaju, 38-susret-akvarelista-likovna-kolonija-ecka, poceo-39-susret-akvarelista-u-ecki, savremena-galerija-zrenjanin-kultura-secanja-tivadar-vanjek-zdravko-mandic, 

 

 

The post Susret akvarelista u Ečki po 40. put appeared first on Korzo.


Pozorišni festival: 6. Novi tvrđava teatar

$
0
0

U nizu prolećno/letnjih pozorišnih festivala u Novom Sadu/Čortanovcima od Sterijinog pozorja, preko Šekspir festivala i INFANT-a, najavljen je i program koji je osmislila selektorka Vida Ognjenović pod imenom “Novi tvrđava teatar”. Održava se od 4. do 9. jula u Čortanovcima, dan posle “Šekspir festivala”.

Selektorka Vida Ognjenović: U naše vreme kad je javnost zamućena lažnim vestima, kada su ljudi međusobno udaljeniji nego ikad, uprkos fantastičnim mogućnostima povezivanja, pozorište je postalooaza istinskog doživljaja činjenica. Kako svaka pojava na sceni zahteva sopstveni umetnički dokaz, svaka prevara na pozorinici je providna. Pozorište kao umetnost sinkretičkog preoblačenja stvarnosti u svojoj biti je umetnost raskrinkavanja, jer sve u predstavljanju vodi otkriću istinskog jezgra prikaza.

Sve predstave počinju u 21 sat, igraju se u Vili Stanković u Čortanovcima i jedna u SNP (“Kavkaski krug kredom”)

  1. jul, San o Mileni, Udruženje umetnika “Artista”, Požarevac, rež/dramaturgija Jelena Bogavac
  2. jul, Opsada Venecije, Pozorište “Tudor Vianu”/Đurđu/Rumunija, reditelj Mikele Modesto Kazarin
  3. jul, Kavkaski krug kredom, NP Sarajevo/BIH, režija Paolo Mađeli (igra se u SNP)
  4. jul, Ventilator, Gledališče Koper/Novosadsko pozorište-Ujvideki sinhaz, režija Jaka Ivanc
  5. jul, Žene iz Troje, NP Priština/Pozorište “Zoran Radmilović” Zaječar, reditelj Nebojša Bradić
  6. jul, (u čast nagrađenih) Ženidba i udadba, studenti druge godine glume Fakulteta savremenih umetnosti, Beograd, Klasa profesorke emerite V.Ognjenović

Novi tvrđava teatar, odnosno njegov žiri – kritičarka Darinka Nikolić, glumac Radoje Čupić, rediteljka Olivera Đorđević nagradiće najbolje.

PROČITAJTE I: festival-letnja-radostsuburbium-javni-prostor-u-gradu-kultura-koriscenja, teatar-u-tvrdavi-nagradepozoriste-tartif-tartifi-naseg-vremenasekspir-festival-sesti-put-najavljen-program

The post Pozorišni festival: 6. Novi tvrđava teatar appeared first on Korzo.

Laslo Darvaši, prvi laureat nagrade “Aleksandar Tišma”

$
0
0

Mađarski pisac Laslo Darvaši (Toroksentmikloš, 1962) prvi je dobitnik Međunarodne književne nagrade “Aleksandar Tišma” ustanovljene na inicijativu novosadske izdavačke kuće “Akademska knjiga” i njene urednice Bore Babić. Nagrada za zbirku novela “Zimsko jutro. Domovina. Porodica”(izdanje na nemačkom “Wintermorgen – Novellan”, 2016) autoru je uručena u Matici srpskoj (24. jun 2019). Korzoportal na licu mesta

Laslo Darvaši

Žiri u sastavu Ilma Rakuza, Đerđ Konrad, Peter Handke, Vladislava Gordić Petković i Matijas Enar obrazložio je odluku o prvom laureautu Međunarodne književne nagrade “Aleksandar Tišma”  … Među koricama zbirke nagrađenog Lasla Darvašija nalazi se tridesetpet novela u kojima se pisac bavi narušenim porodičnim odnosima, socijalnom nemaštinom i zapostavljenošću, mržnjom prema strancima, kriminalitetom i nesrećama, ali i misterioznim dešavanjima koja remeti svakodnevni život. Darvašijevi likovi zahvaćeni su nekom vrstom nostalgične neutešnosti čija apsurdnost ponekad podseća na Kafku

Laslo Darvaši, reč prilikom uručenja nagrade: Novele u mojoj knjizi ne podižu ograde, već govore o različitim formama ograda, zidova, društvenih i duševnih iluzija i o njihoj prirodi. Moje namere su da se novele ne zatvaraju, već da se otvaraju ka tajnovitim, neizrečenim ili prigušivanim  događanjima mitskog postojanja. Mada se dvoumim, pa su stoga nekada neprijatne užasne, čak svirepe. Možda ne bi trebalo da kažem javno, ali odeću pakla nalazimo i u sopstvenom  ormanu. Ko još u ovom podneblju nije šetao ruku pod ruku sa đavolom? Ove novele ne galame sa bilborda samodopadljivim rečima, već se trude da nepristrasno govore o onome što boli, što je  doboro, što je izgubljeno, što nedostaje. Moje novele ne traže neprijatelja, ali govore o tome kako to izgleda kada čovek postane  samom sebi neprijatelj. Ove novele ne propovedaju slobodu, već govore o tome da je sloboda bolna,  težak, komplikovan, u krajnjoj liniji večiti rad. Sloboda iziskuje svakodnevni napor.

Andrej Tišma, sin Aleksandra Tišme o odabranom datumu uručenja nagrade 24. junu: Ova nagrada je trajni spomenik mira i tolerancije. Zbog čega? U vreme rata na prostorima Jugoslavije, u junu 1992. godine Aleksandar Tišma je organizovao molitvu za mir na Trgu slobode u Novom Sadu. Rat je besneo u Hrvatskoj, u Bosni i bile su sukobljene ne samo vojske, već i verske zajednice. Postojao je razdor među ljudima i bio je nemoguć dijalog. Aleksandar Tišma je otišao kod predstavnika svake od devet konfesija koje postoje u Novom Sadu kako bi svi došli zajedno na Trg slobode i da svako na svom jeziku održi molitvu za mir. Tada je došlo hiljade ljudi koji su želeli da vide predstavnike svojih konfesija kako su jedni pored drugih moleći se zajedno za mir.

Andrej Tišma, Laslo Darvaši, Bora Babić (Akademska knjiga), Ilma Rakuza (pred.žirija), supruga L. Darvašija

Međunarodna književna nagrada “Aleksandar Tišma” koju je ustanovila novosadska “Akademska knjiga“, odnosno njena urednica Bora Babić dodeljivaće se od 2019. svake druge godine najboljem svetskom piscu za ukupno ili pojedinačno književno delo napisano i objavljeno na bilo kom svetskom jeziku, a prevedeno i objavljeno na jednom od evropskih jezika – nemačkom, engleskom i francuskom.

PROČITAJTE I: akademska-knjiga-izdavac-godine-beogradskog-sajma-knjiga-017, bora-babic-akademska-knjiga-deo-zivota, knjiga-laslo-vegel-novosadski-dnevnik-1991-2016, pazi-sta-citas-festival-humanistike-kulture-i-umetnosti

 

 

The post Laslo Darvaši, prvi laureat nagrade “Aleksandar Tišma” appeared first on Korzo.

Tribina: Dušan Petričić / Samo vas gledam

$
0
0

U novosadskom CK 13 – Omladinskom centru (25. jun 2019) održana je tribina/izložba “Samo vas gledam” što je naziv redovne rubrike karikatura koje Dušan Petričić objavljuje u nedeljniku NIN. Reč učesnika tribine. Korzoportal na licu mesta

 

 

 

 

Dušan Petričić, autor, karikaturista, ilustrator:Pre godinu dana prvi put sam došao na ideju da bih voleo da prestanem da se bavim karikaturom samo da bi se završilo ovo ludilo, jer to znači da bih ostao bez inspiracije. Ovo je profesija koja ne podrazumeva kajanje, ona ljude u bilo kom uzrastu konstantno tera na aktivnost, podiže energiju i ja sam zadovoljan postojećom energijom. Ponekad mi zafali što se ne bavim u većoj meri ilustracijama za decu. To i sada radim, ali za kanadske izdavače. Želim da se ovo naše ludilo završi, pa da se sa više energije posvetim ilustracijama za decu…  

Dušan Teodorović, profesor, akademik:Mislim da su u svakom društvu stranke osnova političkog sistema. Ali ako postoji zahtev da neki pojedinci kažu “hvala vam, imao sam svoj šou 8, 10 ili 15 godina”, to ne znači da je neko protiv te političke stranke. Ljudi koji vode pojedine stanke treba to da shvate. Ja sam sada na univerzitetu nastavu i druge aktivnosti prepustio mlađima. To je moja poruka liderima…

Draža Petrović, novinar, “Danas”:  … Seku se glave uglavnom karikaturistima i onima koji se bave satirom. Kao urednik “Danasa” najviše problema imam zbog Koraksovih karikatura, kao da sam urednik u nekoj islamskoj državi, pa malo-malo dođe neki političar koji procenjuje šta je to na karikaturi koju je nacrtao Koraks…

Želimir Žilnik, reditelj:Možda je to balkanska stvar, ali ima nešto u ovdašnjoj tradiciji da kad je najmračnije, najteže okrećemo se satiri i humoru. Tako je kod Nušića, Sterije, naročito kod Domanovića. Možda bi Petričić mogao da uzme dve Domanovićeve priče – “Vođa” i “Razmišljanje jednog običnog srpskog vola” što bi bilo dovoljno da napravi dve knjige s obzirom da je u trendu obožavanje tradicije…

Teofil Pančić, novinara, kolumnista:Jedna od stvari na kojima sam odrastao jesu karikature i TV animacije Dušana Petričića. One su bile sastavni deo našeg detinjstva na kome smo formirali senzibilitet, ukus, smisao za duhovito, lepo, otkačeno, kreativno,  drugačije… Pitam se da li je Taj Čovek pre nego što je Petričić Njega počeo da crta, uopšte znao ko je Dušan Petričić, a ako nije znao kako je uspeo da ne zna?”…  

Mikloš Biro, profesor:  … Smatram maestra Petričića sjajnim umetnikom… Uvek sam uživao u njegovom likovnom izrazu i smejao se njegovim satiričnim pratećim tekstom. Poslednjih godina, uprkos tome što je likovni izraz ostao sjajan, a satira oštra, imam mučninu, jer Petričić oslikava ne samo stvarnost, već nastupajuću budućnost. Mi brzim strojevim korakom marširamo u fašizam. To nije smešno…

Sandra Petrušić, novinarka, NIN:Stalno pričamo o karikaturi Petričića i koliko je ona bitna, šta nam znači. Da, znači mi mnogo njegova karikatura, ali mi mnogo više znači njegovo celokupna pojava , jer on nije samo karikaturista. Za razliku od onih koji misle da mogu sve da izraze slikom, on ima i reči. Sve je sjednio… 

PROČITAJTE I: tibor-jona-moja-ili-tvoja-istina, tibor-jona-jednaki-i-jednakiji, ulicom-judite-salgo, intervju-slobodan-tisma-2/, sacuvajmo-savamalu-kao-deo-identiteta-grada, drevna-graditeljska-bastina-pretvorena-u-prah

The post Tribina: Dušan Petričić / Samo vas gledam appeared first on Korzo.

Vikend priča: Žena Koja Uvek Lako Nađe Put

$
0
0

Nastavljamo seriju priča iz zbirki koje je objavila „Partizanska knjiga“. Miroslav Ćurčić (Beograd, 1966). Vikend priča Žena Koja Uvek Lako Nađe Put“ iz zbirke „Smrt u Bašaidu“ njegova je prva knjiga (2017), a njegov rukopis bez obzira na eksperimente, jeste klasična priča. Objavljuje u književnim časopisima i zbornicima kratkih priča. Živi u Zemunu. Fotografija: Lazar Marković „Srem“


Volim kada zadam čist i jak udarac u telo protivnika. Napravila sam mali korak levom nogom, blago spustila kolena i svom snagom uputila bombu, iz kuka. Ruka mi je zašla duboko u mešinu ispod njegovih rebara; topla i meka zona. Razrogačio je oči, pokušavajući da dođe do vazduha. Iznenadila ga je brzina udarca. Da sam rođena kao Indijanka, zvali bi me Žena Koja Uvek Lako Nađe Put. Pružam mu priliku da se sabere. Sada ga prvi put pažljivo gledam u oči. Prepoznajem seme nesigurnosti iz kog nezaustavljivo raste strah. Ne plaši se batina koje mu sleduju, već slutnje da će ga prebiti obična devojka. Lakovernost i seksizam doći će mu glave.

Kao ćerka neporaženog šampiona u uličnom boksu, imam urođeni dar za borbu. U ringu sam debitovala pre tri godine. Prva protivnica mi je bila neprikosnovena, legendarna šibadžijka Krvava Meri. Zvali su je još i Razbijačica lobanja. Besna i frustrirana žena, kovrdžave crvene kose, tukla je sve od reda. Trema i odgovornost da ne obrukam tatu su me paralisale; Meri je to znala da iskoristi. Sećam se da me je dobro opaučila po nosu, polomila ga i tako zauvek ostavila trag na mom licu. Tim udarcem kao da je razbila nevidljivi kavez i oslobodila silu koja će je ubrzo sahraniti. Patosirala sam je nakon dva minuta. Otac je posmatrao iz prikrajka. Posle je tvrdio da se više radovao tada nego kad sam se rodila. Pune dve godine radila sam ženske mečeve. Kada više niko nije hteo da mi izađe na crtu, dozvolili su da stanem nasuprot muškog roda.

Moja veština, osim solidnog udarca, sastoji se i u čitanju protivnika. Muškarci su mnogo predvidljiviji od žena. Ulazim u njihov mozak i uvek čitam dva koraka unapred. Moja nadmoćnost se, takođe, ogleda u brzini koju posedujem. Pokreti suparnika mi izgledaju kao usporeni snimci i borba se zaista svodi na igru mačke i miša; igru u kojoj moje protivnike na kraju teše kako nisu prvi muškarci koji gube od mene.

Borac koji večeras stoji preko puta mene došao je iz daleka. Toliko me je potcenio da se nije ni zagrevao pred meč. Mislio je da će ga dobiti s dva-tri šamara. U glavi mu je bila samo suma koju bi trebalo da osvoji ako me pobedi.

Posle prvobitnog šoka zbog primljenog udarca, vratilo mu se poljuljano samopouzdanje. Rešen je da mi očita lekciju. Podsvesno drži spušten levi lakat, štiteći bolno mesto koje sam pogodila pre nekoliko trenutaka. Snažno zamahuje desnicom čije sporo napredovanje pratim s jedva vidljivim smeškom u uglu usana. Opet savijam kolena i glavu, izbegavam udarac i udaram ga pravolinijski i brzo, dva puta u mesto gde se spajaju donja rebra; malo niže od dijafragme.

„PAM, BAM!“

Uzvikujem i gledam kako mu klecaju noge. Grimasa na njegovom licu mi kazuje da ga je dobro zabolelo. Razulareno gledalište zahteva brzu egzekuciju. Zaslepljuju me farovi kola koji osvetljavaju improvizovani ring oivičen debelim kanapom.

Sećam se detinjstva, otac je svima pričao da sam rođena šampionka. Pamtim odlaske u poslastičarnicu, na limunadu i baklave. Posle bi me nosio na leđima kroz ceo grad. Držao me je za noge koje su visile preko njegovih ramena. Gibala bih se, eskivirala i zadavala udarce zamišljenom protivniku. Diktirao bi tempo:

„Desna, desna-leva. Idemo, sagni se. Kroše-patos.“

Protivnikovo krkljanje vraća me u realnost. Vreme je da privedem meč kraju. Stežem bandažirane šake u pesnicu i merkam gde će najviše da ga boli.Poskakujem oko njega. Ne može više da me prati. Oboje znamo kako će se ovo završiti. Jedna varka telom i hilti ga pogađa u slepoočnicu.

„Gud baj, Čarli“, šapućem mu umesto poljupca za laku noć.

Iako mu se sve pomračilo, još uvek stoji na nogama. Opustio je ruke otkrivajući mi bradu. U deliću sekunde odlučujem da nema potrebe za dodatnim udarcem. Okrećem mu leđa i osluškujem kako se stropoštava na zemlju. Dobijam ovacije namenjene pobedniku.

Sekundant mi iz gledališta dobacuje peškir kojim brišem lice i trljam vrat. Prilazi mi dežurni kladioničar. Broji pare koje sam zaradila.

„Gde ti je tata?“, pita, pružajući mi novac.

„U banji, s penzionerima.“

„Pozdravi ga i ne zaboravi, sledeće nedelje imaš meč u staroj ciglani.“

Otvorila sam konzervu piva. Dok je natežem, posmatram kako na drugoj strani vodom polivaju nesrećnika ne bi li mu vratili svest. Tiho podrigujem i nabacujem torbu preko ramena. Publika se razmiče da bih prošla. Stavljam slušalice u uši i puštam muziku s telefona. Razmišljam o sutrašnjem danu i silnim obavezama koje imam na poslu. Popis robe, nivelacija cena i večito nadrkani šef prodavnice u kojoj radim, moje su noćne more.

“Smrt u Bašaidu”, Patrizanska knjiga, 2017

Oprema teksta korzoportal

https://www.partizanskaknjiga.com

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

The post Vikend priča: Žena Koja Uvek Lako Nađe Put appeared first on Korzo.

Događaj sedmice: Franjevački samostan u Baču

$
0
0

Franjevački samostan u Baču, podignut na temeljima iz 6. veka, od kraja 12. veka zasniva današnji izgled. U projektu “Vekovi Bača” Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture kojim rukovodi Slavica Vujović, doživeo je obnovu i otvaranje muzejske postavke (27. jun 2019). Tvrđava Bač sa predelom, u kome su ovaj samostan i pravoslavni manastir Bođani, nominovana je za UNESKO listu svetske baštine. Korzoportal na otvaranju muzejske postavke. Foto koncept: Kaća Lazukić Ljubinković

Kompleks Franjevačkog samostana sa crkvom Uznesenja Presvete Bogorodice (Blažene Djevice Marije) u Baču, svedok je slojevitih, često burnih istorijskih događaja. Sat u Franjevačkom samostanu nešto je stariji od onog na Petrovaradinskoj tvrđavi, ali i na njemu velika kazaljka pokazuje sate, mala (beznačajne) minute. U Baču se ređaju slojevi istorije u kojoj je zabeležena pravoslavna, katolička i otomanska baština.

U novootvorenoj izlagačkoj muzejskoj postavci su celine: Arheološka, Sakralna i Postavka tekstila koja je izuzetno značajna jer govori o šokačkoj baštini u ovom kraju, a artefakte su obradili stručnjaci Etnografskog muzeja u Beogradu. Celokupna postavka zasnovana je na konceptu multidisciplinarne konzervacije u kojoj su obuhvaćeni viševekovni slojevi redovničke franjevačke zajednice, odnosno naselja Bač.

Slavica Vujović, autorka projekta “Vekovi Bača”: Važno je da otvorimo mesta koja se obično vezuju samo za jednu konfesiju. Ljudi se raduju otvaranju i mogućnosti da nauče nešto više i o drugima. Nama i jeste bila ideja da priredimo raznoliku muzejsku postavku u kojoj bi se mogli prepoznati svi, bez obzira na identitet koji nose rođenjem. Te male razlike često nas udaljavaju, a to je samo zbog toga što se ne prepoznajemo. Ovo je korak ka prepoznavanju.

Slavica Vujović o vrednovanju lokalne baštine: Imati lokalnu baštinu mnogo znači. Ali važna je da ne bude zatvorena u sebe, već da pruža ruku svima. To je Bač, to je Franjevački samostan u Baču u kome se narod molio bogu i čuvao život, osnivane su škole, bolnice. Dužni smo da razumemo te ranije slojeve, koliko su pređašnji stanovnici doprineli da danas živimo lepše i kvalitnije, da možemo da uživamo u svim tim plodovima. Ovo je trud da se prošlost približi savremenicima i tek je početak programa koji slede u kojima ćemo kroz različite interpretacije kontekstualizovati i predmete izložene u muzejskoj postavci, priče o konzervatorima … Ovo je živo kultno mesto u koje je ušuškan sadržaj koji je muzejski edukativan. Vekovi Bača su svojevrsna platforma. Sledeći korak je nominacija za UNESKO listu Svetske baštine u septembru.

PROČITAJTE I: intervju-slavica-vujovic-istrazivanje-prostora-kao-sudbina, evropska-unija-plaketom-tablom-oznacila-nagradeni-projekat-tvrdava-bac,festival-ulicnih-sviraca-konferencijaokrugli-sto-upotreba-bastine, izlozba-bac-kao-projekat-integrativne-zastite-put-ka-unesko-listi

The post Događaj sedmice: Franjevački samostan u Baču appeared first on Korzo.

Viewing all 1482 articles
Browse latest View live