Quantcast
Channel: Korzo
Viewing all 1482 articles
Browse latest View live

In memoriam: Borka Pavićević (Kotor, 1947 – Beograd, 2019)

$
0
0

Vest, jedna od koje pukne neverica dospela je 30. juna – preminula je Borka Pavićević. Kako je Borka razmišljala o pozorištu pre nekoliko decenija, a njena misao kao da je izrečena danas. “… A što govore da je kriza pozorišta, mislim da to baš izmišljaju ljudi koji su oko pozorišta, koji uglavnom sve manje rade, a sve više se njime bave u društvenom smislu…” Ovo su reči Borke Pavićević u intervjuu za list boraca NOB-e “4. jul”.  Sa njom je tada razgovarala Ozrenka Radulović. Intervju je objavljen 21. juna 1983. Foto: Arhiva Centra za kulturnu dekontaminaciju, korzoportal

Arhiva CZKD 

Borka Pavićević o krizi pozorišta: Mislim da kriza pozorišta ne postoji. Trenutno imamo jedno veliko i primerno pozorište. Jedno od najjačih u svetu. Posedujemo i autore i predstave koje su stvarno vrhunske i koje stoje uz svaki BITEF ili uz svaki Teatar nacija, koje gostuju po svetu. To je apsolutno jedan visoki nivo zamisli, autorstva, režije i glume. Malo koja zemlja ima toliko dobrih dramskih pisaca i reditelja kao što ih ima naša sredina. A što govore da je kriza pozorišta, mislim da to baš izmišljaju ljudi koji su oko pozorišta, koji uglavnom sve manje rade, a sve više se njime bave u društvenom smislu. I sve to navodi ljude na pomisao o krizi pozorišta. Ta zamena je pogubna! Da, postoji kriza institucije, kriza načina rada i upravljanja pozorištem, ali teatar postoji u svom najboljem vidu. Jednostavno, dramaturgija Dušana Jovanovića, Slobodana Šnajdera, Dušana Kovačevića, Brešana, ne može nikako biti u krizi. Istovremeno, tu je i jedan izvanredni rediteljski blok: Ljubiša Ristić, Dušan Jovanović, Zlatko Sviben, Janez Pipan, te niz mladih koji dolaze i koji su aktuelni. Ali, u jednom nezdravom koncipiranju stvari, stvori se atmosfera u kojoj se, kao i u drugim domenima našeg života, neki zaista vredni ljudi povlače, jer neće da učestvuju. A onda, na površinu isplivaju ljudi i događaji kojima pozorište ne može da se diči.

Borka Pavićević o pozorišnoj publici: U Jugoslaviji ima više vrsta pozorišta, kao što ima više vrsta privrede. Tu je taj pluralizam koji se nekima čini kao haos, ali iz čije komplikovanosti i mnogostrukosti isplivava ono što je pravo, ono što je uporno, radno, talentovano. A publika? Publika je sve to prihvatila, sve je mnogobrojnija. S tim u vezi moram nešto da napomenem. Mnogi misle da je narod gluplji nego što jeste, pa i ljudi u pozorištu misle da je publika inferiornija nego što jeste, a ja mislim da je publika daleko emancipovanija, često i od samog pozorišnog produkta. Sve što je stvaralačko izaziva ineresovanje ljudi. Reprodukciju, bivšu priču, nešto što se tek predstavlja, pa to čovek neće da gleda. Ne, ne mislim da su to priče iz NOB-a. Tačno je da se time pozorišta malo bave. Ali, važno je uvideti da se ti, da bi sačuvao neke autentične vrednosti, često moraš ponašati prividno protiv onih koji su navodno zaduženi za te vrednosti. Sve to čoveka dovodi u situaciju za koju mu treba velika borba da istraje, da kaže – Ovo je moja zemlja, ti ljudi koji su učestvovali u NOB-u su naši očevi! Jer, s druge strane se vrši jedan oblik paternalizma što tu stvar kao da čini nečijom svojinom. I čovek se odbija od toga. Ne razumem kako ljudima nije jasno da će se takva propaganda pretvoriti u antipropagandu. Uzmite jednu od najneverovatnijih predstava koja ključno pokazuje taj problem – “Oslobođenje Skoplja” Dušana Jovanovića u reziji Ljubiše Ristića. Predstava percipira rat na duboko ljudski način, dobila je australijsku nagradu i Rade Šerbedzija za glumačko ostvarenje, zatim nagradu najintelektualnijeg časopisa Amerike, a tematika je vezana za NOB-u. Pre svega, važno je koliko imate izravnog i čestitog, koliko imate dara da o tim stvarima govorite.

Borka Pavićević je svojevremeno pokrenula i rukovodiola umetničkim programom neformalne pozorišne grupe “Nova osećajnost”: Veoma poštujem taj način neisposredovanosti. Svi ljudi koji rade u tom pozorištu su tu zato što su to izabrali i na neki način se osudili na to. Ima to cenu i teško je. Cenim ljude koji nešto mogu da rade u korist svoje štete. Mislim da je to viteški način ponašanja i nije jedini u Jugoslaviji. Sigurna sam da će takvih pozorišta biti sve više. U njima će se dešavati ne samo nešto novo, već i ono mimo onoga što s jedne strane može da vidi politika, a s druge strane klasičan pozorišni čovek. Toliko je materijala i smisla van onoga što čovek vidi, van onoga za šta je, da tako kažem, neko nominalno zadužen. Treba praviti pozorište gde oni koji to hoće, imaju šta da kažu, bez obzira da li su profesionalni glumci ili ne, bez obzira na nivo obrazovanja svih stvaralaca u teatru. Čovek ima puno talenta. Školovanjem mu se talenat uskraćuje, upristojava se. A pozorište ili umetnost su ipak stvari koje ne spadaju pod termin “pristojnost” već “nepristojnost”, pozorište nije “pamet”, nego “ludilo” niti je ono uobičajeni građanski život, već sve suprotno. To je umetnost do koje se dolazi ne samo radom, već i zadatošću druge vrste. 

Intervju objavljen u listu “4. jul”, 21. jun 1983.

Oprema teksta korzoportal

 PROČITAJTE I: licni-pogled-51-bitef-jan-fabr-olimppreminuo-slobodan-masictibor-jona-kultura-pali-stub-drustvavideomedeja-nekada

 

The post In memoriam: Borka Pavićević (Kotor, 1947 – Beograd, 2019) appeared first on Korzo.


Foto esej: Završen 6. Šekspir festival – dogodine na istom mestu

$
0
0

Međunarodno priznat pozorišni reditelj Nikita Milivojević pre šest godina pronašao je senoviti zamak na Dunavu – “Vilu Stanković” u Čortanovcima i osnovao međunarodni Šekspir festival. Za ovo selo znali su samo njegovi stanovnici, vlasnici vikendica i bliža okolina, a danas je evropaki pozorišni toponim. Foto: Ljiljana Kosanović. Foto koncept: Kaća Lazukić Ljubinković

Selo Čortanovci, pored Inđije, na pola puta između Novog Sada i Beograda postalo je naš Stratford na Ejvonu. Kada se podno zidina malog dvorca začuju glasovi glumaca na različitim jezicima, lako je zamisliti da je u zamku Šekspir, glavom i bradom…

Nikita Milivojević režirao je čaroliju – Šekspir festival sa mišlju da širi delo najvećeg svetskog dramskog pisca na našem podneblju. Uspeo je tiho, postojano, osmišljeno koncipirajući program u kome su do sada bila pozorišta/pozoršne trupe sa raznih kontinenata. Ovo nije takmičarski festival, kakvo olakšanje za tvorce tetarske magije…

Šekspir festival je mesto gde se spajaju večno zanosne/neotkrivene reči Šekspira, koje dopiru sa pozornice pod vedrim nebom, sa nepretencioznom, ali preciznom režijom kreatora festivala Nikite Milivojevića…

…mnogo je vrednih osoba koje tiho, predano doprinose da na Šekspir festivalu sve štima. Njihove blage reči su na sceni – iza scene. Jedna od njih je Minja Lagator…

Minja Lagator (prva desno) sa glumcima

…  dogodine u isto vreme – 7. Šekspir festival.

PROČITAJTE I: dobrodosli-na-peti-sekspir-festival, sekspir-festival-sesti-put-najavljen-program, malvazija-no-1-u-istri, urucena-sterijina-nagrada-za-savremeni-dramski-tekst, svetski-dan-pozorista-urbi-et-orbi/

The post Foto esej: Završen 6. Šekspir festival – dogodine na istom mestu appeared first on Korzo.

Nauka kroz priče: Radioaktivna zaostavština Marije Kiri

$
0
0

Prenosimo tekst sa portala Nauka kroz priče povodom 85 godina od smrti Marije Kiri. Njeno radioaktivno telo položeno je u sanduk obložen olovom debljine oko dva santimetra. Sahranjena je u pariskom Panteonu.

Foto: Wikimedia Commons

Bogata naučna karijera, vanserijska dostignuća koja su promenila tok nauke i dve Nobelove nagrade deo su velike zaostavštine francuske fizičarke i hemičarke poljskog porekla. No, čak i 85 godina nakon njene prerane smrti, zaostavština Marije Kiri predmet je neobičnog interesovanja.

Naime, Marija Kiri je, kao što je poznato, otkrila radioaktivnost, ali nije mogla da zna koliko je poguban uticaj zračenja na živi svet. Nije pretpostavila, kao uostalom ni bilo ko drugi, da su simptomi kostobolje koje je njen suprug Pjer osećao, a kasnije i ona sama, imali veze sa eksperimentima sa polonijumom i radijumom. Iako je umrla 1934. godine, radovi Marije Kiri s kraja 19. veka, pa čak i njeni kuvari, odeća, nameštaj i beleške još su radioaktivni i previše opasni da bi se njima rukovalo. Knjige iz njene laboratorije čuvaju se u kutijama obloženim olovom, a oni koji žele da ih vide moraju imati zaštitnu odeću na sebi.

Kako navodi Linzi Simkoks koja je, kao stručnjak u oblasti zaštite od radijacije, imala priliku da analizira beleške madam Kiri, sveske su kontaminirane radijumom-226, istim onim koji je Kiri izolovala u mukotrpnom postupku: iz jedne tone ovog kamena, piše Simkoks, slavna naučnica dobijala je 0,5 grama radijuma – to je morao biti prljav posao. Stranice beležaka na fotografiji upravo opisuju ovaj postupak ekstrakcije radijuma.

Kako je poluživot radijuma-226 oko 1600 godina, zaostavština Marije Kiri će još dugo morati da bude izolovana. No, Linzi Simkoks navodi i da doza radijacije od oko 10 mikrosiverta koju bi čovek primio prilikom pregledanja beležaka nije velika, niti opasna, te da je jednaka onoj koju bi primio tokom povratnog leta od Britanije do Španije. No, postoji opasnost od kontaminacije i propadanja i zbog toga će mere opreza morati da ostanu na snazi. I samo telo Marije Kiri je radioaktivno i smešteno je u sanduk obložen olovom debljine oko dva santimetra. Nalazi se u mauzoleju Panteon u Parizu, pored Voltera, Rusoa, Lagranža, Igoa, Zole i drugih velikana.

https://naukakrozprice.rs/

M.Đ.

PROČITAJTE I: tekst-u-fokusu-pas-najstariji-prijateljuz-noc-vestica-koliko-je-zena-stradalo-u-progonima-vesticaplasticni-otpad-sta-vi-mozete-da-uradite, tekst-u-fokusu-ricard-fajnman-najkreativniji-um-20-veka, milutin-milankovic-i-novcananica-od-2000-dinara

 

The post Nauka kroz priče: Radioaktivna zaostavština Marije Kiri appeared first on Korzo.

Vikend priča: Odvezani

$
0
0

Treća Vikend priča iz serije koju je odabrao izdavač »Partizanska knjiga« za korzoportal. Ana Šnabl (Slovenija, 1985). Priča »Odvezani« je iz njene istoimene debitantske zbirke (2018). Radila je kao novinarka, sada je urednica Evropskog pregleda poezije, knjiga i kulture. Ponekad moderira na književnim događajima, piše kritike i kolumne za slovenačke medije. Živi u malom gradu u Sloveniji . Prevod sa slovenačkog: Jelena Dedeić. Foto: korzoportal

Kao devojčica, moja sestra je oduvek bila jača i brža od mene. Dok sam ja uveče čitala u fotelji, koju nam je još kao deci poklonio deda, u nadi da će jedna od nas dve razviti širok duh, ona je skitala naokolo – po komšiluku, po jarcima, ispod senika, među ruševinama stare fabrike. Zavidela sam joj što se nikada nije stvarno umorila, zavidela sam joj što je njena koža, kad se vraćala iz svojih šetnji, blistala rumenim sjajem. Kada smo odlazile na spavanje i kad je ispred mene savijena na krevetu češljala dugu, tešku, smeđu kosu, neke naročito teške noći bih poželela da joj sva kosa opadne. Nadala sam se da će se probuditi kao ja, sa osetljivim vlasištem, peruti, problematičnom kožom koja se jedva zgrčila u ružnu crvenu boju s masnim belim flekama. Zavidela sam joj što bi je tata svaki put kad bi mu skočila u zagrljaj, gipko podigao i sa njom u zagrljaju se vrteo do halucinacija. Jednog popodneva kad smo došli iz prodavnice, skočila mu je na leđa, a on ju je, iako nepripremljen, zadržao i vrteli su se toliko dugo da je izgubio ravnotežu. Unatraške je pao na radijator, preko nje, a ona se temenom udarila malo iza oštre ivice, taman toliko da pad nije bio sudbonosan, samo izuzetno bolan. Ožiljak je prekrila kosa, a sećanje na opasnost prekrio je smeh.

Njen smeh. Vitalan, iskričav. Onaj neusiljeni, koji isceljuje. Smeh u koji sam i ja bila pozvana, ali sam uvek iznova odlučivala da ostanem izvan njega.

I grudi su počele prvo njoj da rastu. Nosila ih je s ponosom, kao što je nekad nosila devojačke ogrlice koje joj je sa putovanja donosio otac. Dok se s mojim grudnim košem nije događalo ništa osim zamašćenih, malih i smešnih dugmadi u koje sam volela da guram palac i proveravam da li će opet iskočiti napolje, mama joj je već kupila prvi grudnjak. Govorila je s ponosom: »75B«. Zbog grudi preko kojih se pružala razigrana kosa, zbog vitkog struka koji je najavljivao ženstvene bokove i zbog njene duhovitosti podmazane dopadljivošću i seksualnošću koja se budi, bila je omiljena kod dečaka. U tom periodu sam o njoj mislila sve najgore, mada moja ljutnja nije imala na šta da se osloni. Njeni postupci, njeni odgovori, njeni pozivi, njene šale – sve je bilo pravilno podešeno i prosečno, tinejdžerski smotano. Samo tu i tamo bi u njenom ponašanju zaiskrio nagoveštaj odraslosti. Kad me je, zaraženu salmonelom, pratila do lekara i ostala uz mene još dugo nakon što su roditelji otišli na spavanje. Kad se usprotivila nastavnici slovenačkog koja je pred celim razredom upoređivala dete doseljenika sa nedonoščetom, jer u školi skoro nikad nije smeo da otvori usta od straha. Kad je ustanovila da njena nadmenost može da povredi, tešila me je poljupcima i zagrljajima.

Moja ljutnja je mogla da se osloni samo na njenu lepotu. Trudila sam se da to upakujem u drugačije razloge, uveravala sam se da sam veća od sebe, veća od šupljih pokušaja. Ali takav trud je uvek uzaludan. Lepota nema vlastitu snagu, svaki put povređuje tuđom, svaki put vrati ono što dobije. Kada primi mržnju, vrati povredu. Kada primi ljubav, vrati iluziju večnosti.

Poslednjih dana avgusta pre početka gimnazije, njeno telo me je još jednom prestiglo. Dok smo trčale po prodavnicama odeće kojom smo htele da ukrasimo prvu nedelju gimnazije, dobila je prvu menstruaciju. Govorila je da je stigla bez bolnih i grčevitih najava, tek kada je između njenih butina zašuštao prvi uložak, počela je da se oseća zaneseno. Zahtevala je sladoled. Dok je zurila u šarene posudice, mama ju je podučavala: »Od sada će sve biti drugačije. Od sada ćeš biti ozbiljna i odgovorna. Nadam se.« Iznova sam joj zamerala, njeno probijanje na novi stepen me je ispunjavalo poražavajućim osećajem da me život nikada neće izvući sa dna ormara, da ću zauvek ostati žalosno zaturena.

To je bila poslednja pobeda njenog tela.

Često se pitam da li bi, kad ne bi bila lepa, pred kraj prve godine gimnazije uopšte primetila da joj se lice nesrećno preobrazilo. Posmatrala sam je detaljno, kao dragocenog, retkog insekta ispod uveličavajućeg stakla. Trzaji krilaca, mrdanje pipaka, nemirno pomeranje, tih, hrapav glas, na sve sam reagovala. Prepoznavala sam sitnice. Pratila sam kako je blago upao prefinjen luk njenih obrva. U rasponu od nekoliko meseci joj je koža oko očnih jamica posivela, kao da njene somotski zelene oči leže u paučini. Kosa joj je sijala masnim, ne više vilinskim sjajem. Opadala je kao kad životinjama opada zimsko krzno, u pramenovima koje sam pronalazila na najneobičnijim mestima. Na ivici police frižidera, među listovima modne revije, u kuhinjskoj sudoperi. Mišiće na rukama je odneo nepoznati vetar, opali su joj sa skeleta, nadlaktica, ramena. Ruke su joj se komično produžavale, članci istopili. Jedne večeri sam je na tren, trenutak pre nego što se panično umotala u peškir, videla golu: iznad još uvek okruglih dojki su grubo izvirivala rebra. Kao da su dojke visile sa rešetaka, pomaljale se iz zatvora. Njen trup je izgledao žedno. Suvo. Na ekranu sećanja još uvek vidim oštre okrugline ivica njene karlice u koju se očajno uvukla providna koža.

Promene sam doživljavala kao bezazleno rastakanje i radovala im se. Ipak su to samo bili detalji, sitna pogoršanja, prašnjavi komadići ružnoće. Nadala sam se da će nastupiti moj trenutak. Trenutak za sestru koja je na svet dospela prva i zato dobila manje. Prvo dete, dete koje se podrazumeva.

Počela je da se krije. I od mene. Znala je da je punoća njenog tela moja najintimnija briga, zato bi mi često odbrusila da sam luda. »Ako nisi, bićeš«, vrištala je i lupala vratima kupatila. Sećam se da sam je tog proleća prvi put čula da viče na sav glas na tatu koji je prvi izrazio brigu. Njegova mila kćerka nije više bila njegova saveznica. Kada bi je zagrlio ili joj spustio svoju čvrstu ruku na rame, bila je drvena. Preko lica joj je prelazila jeza, njena grudna kost je bila uperena visoko u plafon kao da srce ispod nje želi svoj odstrel. O školi ga nije izveštavala. O prijateljicama mu nije govorila. Jedne večeri joj je, uvijenoj u debeli bade mantil, na hodniku preprečio put. Čula sam ga da je pitao: »Da li si se malo opustila?« Zatim se cele noći vrtela u krevetu i jecala. Nisam je tešila, nisam razumela šta savršenstvo oplakuje.

Boja njenog glasa je postala tamna, gorka kao kafa. Nosila je šljampavu odeću. Čipkaste grudnjake i gaćice je ostavljala kod kuće, mamu je ubedila da joj kupi paket jeftinih pamučnih gaćica. U prodavnici su se posvađale jer je htela one koje su jedan broj veće da bi prekrile pregib gde se butine dodiruju sa zadnjicom. Mama nije popuštala, imala je čvrst stav da će je čudna faza proći i da će joj kasnije biti žao što je ostala sa tucetom gaćica veličine šatorskog platna. Da bi izbegla nove konflikte, iz kuće bi uvek izlazila onakva kao što bi želela naša mama, a u školskom toaletu se preoblačila, kvarila punđu i kosu oko lica raspustila tako da ga skoro sasvim prekrije.

Čudna faza nije prošla već je zalazila u godine. Naša mama pubertetsku samovolju i  bezobrazluk tada još nije umela da odvoji od očajne pretnje. Od popločavanja kraja.

Počela je da puši. Sa šesnaest godina je pušila kutiju najjačih cigareta dnevno. Ako bih naletela na nju u školskom dvorištu, zaobilazila sam je, jer mi se njeno nervozno sisanje filtera cigarete, koji su s njom pola u šali, pola u zbilji počeli da povezuju naši školski drugovi, gadilo. Pod ogorčenim gnevom je nastupala sestra koja se svoje lepote odrekla. Njeno istrajno odricanje, priklanjanje nerazumljivom cilju je u meni uzburkalo najužasniji podmukli bes, mračnu poremećenost, u kojoj je sve što je radila, radila zato da bi mi se podsmevala, da bi se naslađivala mojim nedostacima. Ko ima, može da se odrekne, ko trpi gubitak, nikada ga ne zakrpi odgovarajućom materijom. Svaki put nanosi neku drugu koje ili nema dovoljno ili se preliva preko ivice.

Još uvek vidim kako se, razdražena nikotinom, tanka kao grančica, oslanja na skelet metalnog parkinga za bicikle iza škole: gazi cigaretu, iz torbe iskopava flašu vode i celu je ispija, zatim  mračnjački pogrbljena okreće leđa publici, gura ruku u džep i ponovo je izvlači. Možda je spušta u usta, možda je guta. Tajni obred, moj najsuroviji bes.

Nije više išla na trčanje. Da ne odlazi na treninge, mama je saznala od klupskog trenera. Kod kuće je sve varničilo od pobune: »Hoću da me ostavite na miru! Nikada više ne idem tamo!« U znak samovolje je pred mamom upalila cigaretu i dunula joj dim u lice. Mama je zastala u neverici. Pogled joj je bežao na sve strane, otvarala je usta kao uspaničena ptica i plitko disala. Kad joj je kćerka drugi put dunula u lice, zalepila joj je šamar. Devojački obraz je pokazivao krvav i modar podliv, otisak venčanog prstena. Taj ožiljak je ostao. Malčice ju je poružneo.

Sestra se udaljavala od mene, a mama i tata su mi se približavali. Mama je sve vreme ponavljala da je oduvek znala da ću izrasti u razboritog čoveka. O sestri me nije ništa pitala, verovatno je osećala koliko je zamršena veza između nas dve. Verovatno je njenu savest kidala svest o licemerju, svest o zakasnelom odnosu sa svojom čudnom i ružnom kćerkom, svest da je ona, mama, svojim kćerkama ljubav dozirala tako da lepoj kćerki pripadne više. Otac je cupkao za mnom kao uvređen pas. Od mene je očekivao onu vrstu topline koju je dobijao od moje sestre i tu vrstu opuštenosti kojom je očaravala ona. Sve do tada sam čeznula za povezivanjem, a kada se rasplamsala veza između nas, rasplamsala se pod preokrenutim uslovima. Još uvek sam bila samo zamena i ona je još uvek bila ta koju su najviše želeli. Obavila sam se mržnjom. Sanjarila sam o tome kako se nikada nije ni rodila, kako se sva lepota koja je pripala njoj, oslobodila u meni, jedinorođenoj, kako se na mene spustila sva ljupkost i sva milost prihvaćene, voljene kćerke. Moja mržnja je tinjala istrajno i opasno.

Preokrenuo ju je tek slučaj.

Bio je poslednji utorak pre letnjeg raspusta, završavala sam treću godinu gimnazije. Posle po podnevne nastave sam se uputila prema garderobi za fizičko gde sam zaboravila sportsku opremu. Hodnici su bili prazni, iz učionica se tu i tamo još mogao čuti poneki žamor. Do svlačionica je vodilo hladno i vlažno suterensko stepenište na kojem je odjekivao svaki udah. Dok sam silazila, sve ostale zvuke je nadjačao sve jači bat mojih teških koraka. Kad se slegao, čula sam muški bas koji sam prepoznala kao nastavnikov. Uputila sam se prema njegovom kabinetu da bih mu objasnila po šta sam došla. Njegov autoritativni glas se polako uobličavao u pojedinačne reči i rečenice koje, usredsređena na zadatak, nisam sasvim razaznala. Do mene je stiglo tek grubo »razumeš«, u skladu s prizorom, u kojem je nastavnikova ruka kao lopata grabila tanko rame moje blede sestre, u struku iskrivljene od gladi i jecaja. Zapištala je odano, umorno »da« i okrenula se prema meni. Njene oči su bile ukočene kao oči mrtve životinje. U njima zamrznut predsmrtni očaj. Ne znam da li me je prepoznala, izgledalo je kao da se sva njena životna snaga izlila u reč koju je izrekla, i od nje ostao samo još krhki, ružni i zastareli okvir. Nastavnik mi se obratio, a ja sam, zbunjena i nervozna, zadržala pogled na svojoj sestri. Kad je projurila pored mene, uspela sam da slomljeno izgovorim »Ana, šta se događa?«. Iz kabineta sam se sklonila koračajući unazad, a da nisam stvarno čula šta mi je rekao džinovski muškarac. U panici koja me je u potpunosti obuzela, a kojoj nisam mogla da dam smisao, otrčala sam gore. Ana više nije bila tamo.

Pre spavanja sam je još jednom pitala o događaju. Promrmljala je u zid: »Pusti me, to nije tvoja stvar.«

Sve što sam želela, ostvarilo se. Sestrina lepota i radost su okopneli. Ljudi su počeli da se obraćaju meni kao da su me prvi put otkrili. Nov kontinent, trnovito ali neistraženo područje koje ima još odavno mnogo da ponudi. Kad je sestru obavila tama, preda mnom se otkrio predeo novih mogućnosti za sreću. Sa svakim slojem koji je nestajao sa sestrinog tela, ja sam dobijala volju i moć. Ali te noći me je peklo u grudima. U toj noći se magma mog besa neočekivano zaustavila, iako još nisam izbljuvala sve i magma još nije sve spalila. Možda je moja sestra patila, pomislila sam. Možda njeno tada već porozno telo nije htelo da se osveti meni. Te noći sam osluškivala njeno disanje i pokušala da se kroz njega stopim sa njenim razumom, njenim uspomenama, iskustvima i osećajima. Ni do čega se nisam probila, svoju sestru nisam poznavala, u zavisti i podmuklosti je nikad nisam posmatrala kao čoveka. Sažaljenje nije moglo da zatrpa razdaljinu između nas, jer mu nisam pridavala značaj. Popodnevni događaj je u mojoj mašti izrastao do jezivih oblika, iz kojih sam crpela sve razloge za sestrinu gorčinu. Njegovi obrisi su u lelujanju bunila postajali sve mutniji, a ja sam izgarala u slutnji. Sa silovitim potresom je nastupila briga. Briga čoveka koji želi da primi pokoru, koji je sam nanjušio nasilje. Sebična briga.

Leto koje je sledilo je obeležila igra prisiljavanja i izbegavanja. Bila sam ubeđena da je Anina tišina upravo to – igra. Da će uskoro ispustiti štit jer joj je skoro sasvim ponestalo snage. Podnosila je gvozdeni teret i branila se samo da bi me kaznila za mučenje koje sam za nju odredila u svojim mislima. Tu kaznu sam bila spremna da odslužim. Roditeljima nisam poverila slutnje o sestrinoj tuzi. Nisam htela da propustim priliku za to da se prva povežem sa svojom sestrom posle njenog posrnuća. U isto vreme nisam ni znala šta u stvari slutim. Kad bih ono što sam u neprospavanim noćima spletkarila nazivala pravim imenom, možda bi se ostvarilo i tada bi se na mene sručila odgovornost za novu krivicu. Jedva sam nosila i ovu jednu. Plašila sam se. Pred roditeljima sam ćutala da bih zaštitila pre svega sebe. Jer Ana će pre ili kasnije sve reći sama.

Ćutala sam kada su je dehidriranu odvezli u bolnicu dok je buncala i nedelju dana je hranili napicima od sirovog masla, zaslađenog kakaa i mleka. Dok se u nju slivala bledo smeđa tečnost, niz lice su joj tekle suze gnušanja. Ćutala sam kad je mama iz njene torbice, obešene na ivici kreveta, izvukla kesice sa vatom i briznula u plač. Otac ju je nemo pritiskao na grudi i zurio u kćerku koja na krevetu nije više ležala, već je preko njega visila kao tkanina načeta na ivicama. U očaj s kojim su se šetali gore i dole po spratovima kuće, zurila sam sa strpljenjem poniženih ljudi. Ćutala sam kad je medicinskoj sestri koja joj je donela visokokalorični napitak, pljunula u lice i izgrebala je do krvi. Čak i tada kad više nije mogla da hoda i ujedno odbijala svaku vrstu hrane, moja vera u nju nije popuštala. Lekaru sam sugerisala da će se sve svakog trena promeniti. Nema razloga za strah, moja sestra je dobra, u osnovi dobra, uradiće tako da bude dobro. Oslobodiće nas patnje, odvezaće me. Na njenu dobrotu sam računala i dugo nakon što nije više bila čovek. Čvrsto sam je držala za ruku i primećivala njeno lice obraslo maljama, grotesknu mrežu modro-ljubičastih vena na temenu i nadlanici, podizanje i spuštanje šiljate ključne kosti. Njeno živahno i vlažno telo se pretvorilo u papir. Pomilovala sam je po odsutnom licu i dlan joj stavila na stomak. Želela sam da u pulsiranju mog tkiva oseti da možemo da počnemo iznova. Moja devojačka ruka je neće slomiti, neće dovršiti ono što je bilo u mržnji prema životu započeto. Beskonačno sam polagala nade u to da će mi objasniti šta sam videla onog junskog popodneva, da će mi objasniti da je bilo bezazleno, zamaskirala sam svoju krivicu. Ćutala sam kad su joj se oči zastaklile. Stajala sam uz nju i ćutala tako odlučno da sam u spokoju sobe čula kako je prestalo da joj kuca srce. Stajala sam pored tela svoje sestre bliznakinje. Nema.

PROČITAJTE I DRUGE  vikend-prica

 

 

The post Vikend priča: Odvezani appeared first on Korzo.

Čaplin premošćuje granice: Filmharmonija

$
0
0

U Iloku je najavljen evropski prekogranični projekat Hrvatske i Srbije Filmharmonija Zagrebačka filharmonija susreće Čarlija Čaplina, u kome je partner Muzička omladina Novog Sada. Prvi koncerti biće 2019. u septembru u Novom Sadu i Iloku. Korzoportal na licu mesta

Projekat Filmharmonija pripremaju pet godina Zagrebačka filharmonija i  Muzička omladina Novog Sada da bi 5. juna 2019. u Iloku javno objavili njegov sadržaj čija je suština građenje mostova među državama i podizanje kapaciteta lokalnih zajednica u turističkoj ponudi, ali i kulture generalno za sve građane. U četiri grada biće održano po tri koncerta. Novi Sad: 3-5 septembar, Ilok 9-11 septembar 2019, a 2020. Subotica, maj, Vukovar, juli.  

Krešimir Batinić, Mirko Boch, Milan Radulović

Mirko Boch, direktor Zagrebačke filharmonije: Ovaj projekat je jedan  od najvećih događaju u povijesti naše filharmonije. To je spoj filma i glazbe. Kultura i glazba su nešto što je bezvremeno, bezgranično potrebno kao što je i ljubav. Za njih ne postoje granice. Radi se o dva Čaplinova nema filma “Cirkus” i “Mališan” čiju projekciju će uživo pratit pedeset glazbenika. Verujem da će to obogatiti i turističku ponudu gradova u kojima će se održavati i da će pored lokalnog stanovništva doći i turisti, jer je ovo jedinstven događaj.

Milan Radulović, direktor Muzičke omladine Novog Sada: Naša saradnja je počela 2013. i tada smo se prepoznali kao oni koji dele iste vrednosti. U projektu Filmharmonija uživaće i lokalno stanovništvo i turisti. U Novom Sadu tri koncerta biće održana u septembru na različitim mestima kako bismo projekat približili i onima koji nemaju običaj da dolaze na koncerte u tradicionalnim prostorima u centru grada. Kao rezultat ovog evropskog projekta, Novi Sad će posle 15 godina dobiti više nego potreban potreban koncertni klavir.

Krešimir Batinić, dirigent: Evropski projekat Filmharmonija je čarolija filma i muzike i znatno se razlikuje od mog dosadašnjeg rada kao dirigenta klasične glazbe. To znači da neću ja diktirati tempo izvedbe, već će to diktirati film, što znači da jako dobro moram znati što se u kom trenutku događa na filmu, jer ako vam film pobegne naprijed morate ga stići, ako ste vi pobegli filmu morate usporiti. Biće ovo prekrasan audio vizuelan doživljaj, posebno kada ih uspoređujemo sa projekcijama u suraunding sistemu koji nas bombardira, pa na kraju filma ne znamo da li nas od specijalnih efekata više bole glava ili uši. 

U toku projekta Filmharmonija održaće se tri edukativne radionice u Iloku, Novom Sadu i Subotici na kojima će se govoriti o pozitivnim iskustvima u radu, kako bi se osnažile lokalne zajednice za razvoj ovakve vrste kulturno-turističkih projekata i manifestacija.

PROČITAJTE I: koncertne-dvorane-u-evropi-i-kod-nas-ikoncertne-dvorane-kod-nas-i-u-svetu-iinomus-016-ako-kanis-pobjediti-ne-smijes-izgubitiobnova-dom-sindikata-kombank-dvoranacovek-muzike-i-mira-daniel-barenboim-pijanista-i-dirigent, branka-parlic-nevidljive-kompozitorke

 

The post Čaplin premošćuje granice: Filmharmonija appeared first on Korzo.

Foto esej: Exit 2019

$
0
0

Exit je ove 2019. godine održan već u prvoj sedmici jula (4-7), a biće zapamćen po izuzetnom koncertu britanske grupe The Cure, čije gostovanje je podsetilo na slavnu Exit prošlost. Ispod „crvenog tepiha“ mejnstejdža odigravao se život u kome je ponovo „fasovalo“ Podgrađe Petrovaradinske tvrđave, jer u njemu nije bio postavljen ni jedan Toi-Toi (mobilni WC). Korzoportal na licu mesta. 

Pogled iz petrovaradinskog Gradića ka sjaju Exit festivala…

… plastična cirada bila je spas kada je na koncertu The Cure pljusnula kiša, podigli smo je i rukama držali kao jedan veliki kišobran…

… na Petrovaradinskoj tvrđavi Toi-Toi nisu manjkali…

… žičane ograde na Petrovaradinskoj tvrđavi kao i obično, da ne biste skrenuli sa strogo kontrolisanog Exit područja koje ima visoku cenu…

… identitet…

… prema zakonskim odredbama o zaštiti…

… šerburski kišobrani, a u Petrovaradinu…

… odoše i nasmejani Čileanci koji su svoje rančeve čuvali u elitnoj, Štrosmajerova street (adresa poznata redakciji korzoportala), free of charge…

… Exit dogodine po 20.put.

PROČITAJTE I: foto-esej-exit-2018-petrovaradinska-tvrdavafoto-esej-exit-2017-podgrade-petrovaradinske-tvrdaveexit-ante-portaspojave-skvoteri-zivot-protiv-konzumerizmanova-knjiga-peti-smit-voz-mintervju-dasko-i-mlada-sloboda-na-rezervnom-polozaju

The post Foto esej: Exit 2019 appeared first on Korzo.

Nova knjiga: Nema oaze -Luftroman

$
0
0

Bojan Savić Ostojić (1983) Beograđanin, pisac je i prevodilac sa francuskog. Nova knjiga Nema oaze – Luftroman (Besna kobila, 2019) zbirka je deset priča koje povezuje tema grada, odnosno autorovo lutanje širim centrom Beograda i njegovi kratki mimohod-susreti sa prolaznicima. Ovo je priča o rastrzanim ljudima, u rastrzanom vremenu i suštinskoj ljubavi prema gradu. Piše: Bojana Karavidić

Knjigu Nema oaze – Luftroman čini deset priča: Kašika za cipele, Budi anđeo, Cepajući džepni bilijar, Sunny Cloud, 3MTM Self Check System, Drvena mišolvka marke Lucifer, Hešpen, S novčanikom u rastafarijanskim bojama, Za tebe: isto, Ig ei. Autor Bojan Savić Ostojić sublimirao je svoju ideju u priči/odeljku Ig ei – „… Sve vreme, tumarajući, tražio sam upravo to: da u nekome od prolaznika prepoznam svoj hod; ali pod uslovom da prepoznati bude potpuno nesvestan mog prisustva, da me ne prati i ne hvata moj korak; pod uslovom da korača jedino u neprestanom skladu sa samim sobom…”

Pored kontrapunkta grada (koji ne mora nužno da bude Beograd, jer svaki grad ima toponime koje autor pominje poput knjižara, biblioteka, galerija, butika, parkova, restorana brze hrane) u kome obitava, Bojan Savić Ostojić čitaocu diskretno otkriva i svoj muzički ukus pominjući Dejvida Bouvija, Pearl Jeam, Koena, INXS, što govori o njegovom sofisticiranom uređivanju sopstvenog sveta čije granice, ipak, širi, jer je ustvari čovek grada, željan komunikacije koja nužno nije verbalna. Njegov svet izvan spavaće sobe su anonimni prolaznici, prodavci, majke sa decom u parku – „…“Saša“, mama strogo „šta sam ti rekla za trčanje?, „Ti se odmori slobodno“, cvrkutala je sledeća, popustiljivija, „možeš i da se poigraš ako želiš.“ Treća detetu na biciklu prosikta: „Nerviraš me, bre, stalno ti pričam jedno te isto“…“

Bojan Savić Ostojić u knjizi Nema oaze – Luftroman čitaocu servira realnost obučenu u muziku i književnost. Likovi koje pominje, neke imenom, neke prezimenom  (Ž. Korać, Selman, Jelena Nidžović, Džoni Racković, Dragan Lubarda), njegovi su sagovornici na koje nailazi hodajući gradskim jezgrom, a sve vreme tragajući za knjigom Petera HandkeaJače na putu” bilo u bibliotekama ili u knjižarama. “… Osećao sam se kao anđeo. Konačno sam, učini mi se, došao do recepta kako ljude (i sebe)  svesti na podnošljuvu meru bez suvišnog trvenja, a istovremeno se izboriti za izlovanost za koju više nisam morao (u sebi) da ih preklinjem…” I nije slučajno što je Bojan Savić Ostojić za naslovnicu svoje knjige Nema oaze – Luftroman odabrao rad vizuelne umetnice Nine Todorović koja kao i on, tumarajući gradom otkriva njegove ožiljke i rane, pritom ga voleći. Umesto zaključka: ko voli grad sa zadovoljstvom će uroniti u ovu knjigu, i sa nekiselim osmehom izroniti iz nje.

PROČITAJTE I: izlozba-nina-todorovic-mapiranje-dekonstrukcije,  summer-in-the-city-vodic-kroz-alternativni-beograd, laslo-darvasi-prvi-laureat-nagrade-aleksandar-tisma, tekst-u-fokusu-biljana-mickov-kulturna-inovativna-transformacija-grada, aleksandar-zograf-bastina-negotina-u-stripu, julka-kuzmanovic-cvetkovic-prokuplje-brdo-hisar-kao-tajna/

 

 

The post Nova knjiga: Nema oaze -Luftroman appeared first on Korzo.

Povod za razgovor: Zvezdana Stojmirović, traganje za korenima

$
0
0

Zvezdana Stojmirović (Peking, 1970) predstavila se u Beogradu izložbom crteža pod nazivom „Priča o tvojim precima“ u KC Grad tokom juna (do 7. jula 2019) inspirisana očevim rukopisom o istoriji porodice. Povod za razgovor. Piše/Foto: Ljiljana Sinđelić Nikolić.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zvezdana Stojmirović, grafička dizjanerka, profesorka na Univerzitetu MICA u Baltimoru uvek nas iznenadi novim idejama i postavkama. Družile smo se već nekoliko puta u Beogradu. Osnova za izložbu bilo je delo njenog oca Milutina Rogića o porodičnoj istoriji “Priča o tvojim precima”, kao i istorija manastira Rujan u kome je 1537. osnovana  štamparija u Srbiji. O nastanku izložbe: Kao profesorka na akademiji u Americi svakih sedam godina dobijem slobodnu godinu za stručno usavršavanje I tako sam prošle godine radila i ovaj projekat. Tematika mi je tinjala u glavi i srcu već godinama, a slobodna godina stigla je u pravi čas.

Zvezdana je rođena u Pekingu, diplomirala u Americi. I otac Milutin Rogić i ćerka Zvezdana živeli su u svetu, što je verovatno još više oblikovalo njihovu svest o potrebi očuvanja prošlosti, o korenima, da bi se, poštujući identitet održali u svetu, u vrtlozima i promenama. Otac piše ćerki tekst koji joj ostavlja u amanetTvoj deda Dragutin veoma se ponosio što su mu sinovi u školama i u vojsci, na “važnoj službi u dalekom svetu”… Radovao se svakom našem uspehu… svojim prijateljima i srodnicima nadugačko i naširoko pričao je o svakome od nas, nosio u raspuklom, dotrajalom kožnom novčaniku naša pisma i čitao ih ljudima… Poslednjih godina ja sve češće hvatam sebe i tvoju majku, u dosta sličnim situacijama, u pogledu vas, dece.

Čitajući očev spis Zvezdana Stojmirović shvatila je njegovu poruku o značaju porekla i želela je da njegove reči i smisao pretoči u crteže i sve to pokaže na izložbi. Naslikala je šesnaest crteža, prevela njegov tekst sa srpskog na engleski i ponudila svima koji požele da zavire u prošlost na obroncima Tare.

Zvezdana Stojmirović o porodičnim korenima: Naravno da ne možemo rasti bez korena. Svakako ne treba biti opsednut prošlošću, ali potrebno je gajiti svest i sticati znanje o prošlosti, ne bi li očuvali identitet i pokušali da stvorimo bolju budućnost. Šta to znači? Na primer, saznanje o tome da smo prednjačili u razvitku štamparske tehnologije u 16. veku neka nas ojača da prednjačimo i u novoj pismenosti, a to je programiranje različitih čitalačkih ponuda na elektronski način.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Očeva knjiga amanet počinje rečimaDraga moja ćerko Zvezdana. Evo pokušaću da za tebe, tvoju braću, i za još nekoga od naše rodbine, ko bude za to zainteresovan, zapišem nekoliko razmišljanja i uspomena o našim precima. Činim ovo na Tari, u potpunoj osami, koja mi veoma godi… Pošto ti stižeš iz Amerike sredinom idućeg meseca, ovaj spis treba da bude i kao neka priprema za tvoj dolazak, jer si nam pisala da želiš da istražujem svoje korene… Piše Zvezdanim otac o životu na Tari, o školovanju, prilikama i neprilikama tokom Drugog svetskog rata i poratnom vremenu, o vremenu komunizma, o otrežnjenu od loše realiizacije komunističkih ideja u vreme Tita. Zanimljivi su opisi života seljana, teškog života žena u seoskim sredinama, značaja školovanja i obrazovanja naroda – Drago moje Dete, kako iz dosad napisanog vidiš, tvoji preci su se podizali iz neznanja, muke, patnje, oskudice i mnogih drugih nevolja, napisao je pored ostalog Milutin Rogić u ovom spisu. I na toj stazi, Zvezdana Stojmirović je priredila crteže koji ilustruju seoski život ljudi na Tari.

Milutin Rogić, Zvezdanim otac je u knjizi pisao i o značaju manastira za život ljudi tog vremena. Pominje manastir Rujan u kome je 1537. godine osnovana štamparija – Manastir Rujan posedovao je prvu štampariju u Srbiji, davne 1537. Radila je svega dve godine i proizvela Rujansko četvorojevanđelje, pre nego sto je nažalost bila sravnjena sa zemljom od strane Turaka. Ponosna sam na takvo epohalno dostignuće užičkog regiona svega nekoliko decenija posle Gutenbergovog izuma štampanja sa pokretnim slovima. Izgleda da je i monah Teodosije u Rujanu, kao i sam Gutenberg, štampao sa pokretnim slovima, mada nisam sigurna. Možda su u pitanju bile unikatno izrezbarene ploče za svaku stranicu. Još uvek proučavam tu stvar.

Zvezdana Stojmirović o Americi, Srbiji, precima: I u Americi su mnogi potekli sa sela, iako su možda podneblja i uslovi bili različiti. Tim crtežima, ljudi raznih rasa bili su podstaknuti da ispričaju svoje emigrantske priče… Česta reakcija bila je – “Kao da gledam svoje pretke”. Ratovi, bune, seobe, doveli su da se zaboraia poreklo I tako je svuda. U Americi ljudi danas, lišeni svesti o tome odakle potiču, šalju svoje DNK uzorke na analizu da bi dobili podatke o poreklu. Ovo je moj pokušaj da sačuvam svest od propasti zaborava, da je ostavim mlađim naraštajima. Ovde u Srbiji sam naišla na razumevanje, kao da sam dotakla neku nit zajedničke prošlosti. Reakcije su svakako različite, mada sam najčešće čula kako su ljudi bili ganuti da je nekome iz inostranstva inspiracija život na selu. Posebno je bio dirljiv deo o teškom životu srpske žene. Skoro svi su našli makar deo svoje lične istorije u toj priči o ratovima i teškoj borbi za opstanak, a opet prožetom lepotom i optimizmom. Pošto sam se plašila da je ovo tema samo za starije ljude, veoma sam bila radosna kada su se studenti Fakulteta primenjenih umetnosti odazvali na moj poziv na radionicu, na kojoj su oni grafički oblikovali razmišljanja o njihovim precima.”

Rukopis Milana Rogića u celini na srpskomhttps://personal-history.weebly.com/uploads/6/4/7/5/64757185/layoutsketch_006.pdf

PROČITAJTE I: zvezdana-stojmirovic-profesija-dizajnerbranislav-dobanovacki-plakati-koje-nisu-trazili, nevena-debljovic-ristic-manastir-sopocani-750-godina-postojanja, julka-kuzmanovic-cvetkovic-prokuplje-brdo-hisar-kao-tajna, vikend-prica-rec-je-dakle-o-jednom-vrlo-hipoteticnom-poglavlju-smrti

 

 

 

 

The post Povod za razgovor: Zvezdana Stojmirović, traganje za korenima appeared first on Korzo.


Vikend priča: Peloid

$
0
0

Stefan Bošković (Podgorica, 1983). Piše priče,  romane (“Šamaranje”, nagrada za Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori), drame, scenarije za igrane i dokumentarne filmove. Priče su prevođene na engleski, ruski i slovenački jezik. Vikend priča “Peloid” je iz zbirke “Transparentne životinje” (Partizanska knjiga, 2017). Foto: Skulpture velikog formata u terakoti,  “Terra”, Kikinda.

Žena me je protjerala iz kuće. Djeca nisu zaplakala. Nastavili su da slažu lego kocke na tepihu. Taksi je čekao pred zgradom. Sve važno stalo je u jedan kofer. Vozač mi je pomogao da utovarim prtljag. Probao sam da nazrem njenu pojavu iza zavjese, ali šofer je dodao gas. Prostrani pežo je plovio po cesti. Desna ruka mi je gorjela na suncu. Taksista je ponovio zašto su francuski automobili najbolji. Uporno sam posmatrao njegove oči u retrovizoru. Pojavila se neprijatnost koja ga je natjerala da manje govori. Nisam volio konverzaciju s taksistima. Uglavnom bih se pravdao. Ne znam zbog čega. To se najčešće dešavalo u odnosu s Kristinom. Rekla je da sam članstvo u žiriju filmskog festivala potvrdio zbog jebačine.

“Smučio ti se seks u braku. Okrećeš se za svakim dupetom. Ne biraš!”

“Otac mi je tamo, ne pričamo sedmu godinu. Jednom ćemo morati da progovorimo. Festival je naišao usput.”

Porodičnu nesuglasicu sam navodio kao razlog odlaska. Nisam je ubijedio. Otac je već godinu dana živio u institutu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Ne sjećam se od čega je bio bolestan. Taksisti sam rekao da se zaustavi pred marketom. Prezervativi su bili mnogo skuplji na primorju. Ušli smo u kanjon, okruženi zapaljenim brdima.

Apartman je bio skockan po svačijoj mjeri. Volio sam festivale od nacionalnog značaja. Organizatori su mnogo trošili i mnogo se žalili. Odredili su me za predsjednika žirija. Moj glas je vrijedio duplo. Pored visokog honorara, većina učesnika mi se tiskala. No sve su to bile sredovječne kritičarke s viškom kilograma. Mladi su dane provodili na plaži. Mrzio sam betonske ponte. Bila su to jedina kupališta kojima je grad raspolagao. S balkona sam posmatrao znojave larve kako gmižu prema vodi. Gazili su jedni preko drugih. Tako su i plivali. I ležali. Nije bilo povjetarca. U žardinjerama sasušeno cvijeće, na morskoj površini sapunica i providne kese. Roštiljski dim se uzdizao i s vremenom postao magla. S druge strane stepenica naselila se pustoš. Sunce je usijalo gradski trg, oluci su svjetlucali kao kristali. Dva dječaka su držala kanap između sebe. Djevojčice su bile zamrznute u čučnju, zategnute i spremne za prvi skok.

Sišao sam na bazen i skočio bombu. Čuvar me je opomenuo, ukazujući na znak: zabranjeno skakanje. Izvadio sam cigaretu iz disaljke na stočiću i zapalio. Nije bilo oznake s crvenom dijagonalnom linijom. Čuvar me je prezrivo pogledao. Debela Njemica je izvela djecu iz vode. Sjeli su na ležaljke i žmirkali, kao porodica mrmota. Naslonio sam leđa na klizave pločice, podvodni masažer uperio prema dupetu i odvrnuo na high. Strujanje kože mi je razbistrilo misli. Bilo je vrijeme da posjetim oca.

Kristina je zvala dva puta. Odbio sam pozive. Poslao sam poruku i lagao da sam povrijeđen. Odgovorila je da će mi zabraniti posjetu djeci i da sad mogu da jebem sve na šta naletim. Primicao sam se recepciji instituta. Hostesa je imala plastično oko. Pratio sam je kroz široke socijalističke hodnike. Hladne pločice su proizvodile jezu, koraci su odzvanjali, sunčana stakla su blještala u dubini. Otvorila je sobu 232. Otac je sjedio pokraj prozora. Stajao sam naspram njega. Jednooka je napustila sobu. Gledali smo se i ćutali. Kad sam odlazio, izustio je: “Dođi i sjutra”. Čvario sam se na parkingu instituta, između zbijenih crvenih automobila. Posmatrao sam očeva povijena leđa, pjegave noge koje ga vuku. Grbavac je milio po uskoj stazi i nestao ispod horizonta.

Na plaži ih je bilo desetak. Bijele olupine razbacane po krševima. Pridržavali su se jedni za druge dok su bauljali prema plićaku. Iz mora su izvlačili blato i trpali ga u kese. Sakrio sam se iza stijene nadvijene nad plažom i gađao ih kamenjem. Otac me je prepoznao. Bacao sam ih nasumično, začuo bi se pokoji jauk, a onda su samo talasi šuštali. Provirio sam. Na obali su ležale kese iz kojih je curio mulj.

Organizatorima sam tražio kopije filmova i pogledao ih u apartmanu. Projekcije na otvorenom bile su neizdržive. Stari grad je noću isparavao, oblaci su mi se zaustavljali u grlu, slika se sužavala, znoj se slivao kao prekipjela voda. Pratio sam zategnute djevojke u šortsevima. Kretale su se brzo, prelazile stotine metara s lakoćom, kao da su na pokretnim stepenicama. Na svakom drugom ćošku sam zastajkivao, držao se za grudi i napuštao kolone. Ni s jednom nisam stigao do cilja. Vratio sam se u hotel. Porno – kanali nisu bili otključani. Šaltao sam TV program. Sjetio sam se očeve žalopojke za nestalim vremenima. Samo jadnici ostaju zakovani za prošlost. Naišao sam na vanvremenske guzice. Uočio sam brazilsku neosunčanu liniju na bokovima. Kasnije se u uglu ekrana pojavilo Big Brother Brasil (BBB 13). Znao sam pokoju riječ portugalskog. Učesnice su bile djevojke iz takmičenja zadnjica Miss BumBum. Pratio sam svađu dvije plavuše. Sudarile su se grudima i zamrznule, usne su im bile nadomak poljupca, vrištale su jedna na drugu i pljuvale se u lice. U pornićima sam najviše cijenio portugalski jezik. Dok mi se dizao, telefon je vibrirao. Bila je Kristina. Stisnuo sam opciju silent i izvadio ga iz gaća. Brazilke su se uspinjale kao ždrebice, razvijenih butina, glupe i uporne. Svađa je trajala duže nego što sam izdržao da ne svršim. Zaspao sam umazan.

Noge su poskakivale toliko brzo da nisam uspio ni da naslutim šemu. Tehnika je bila besprekorna. Brzina okretanja konopca napravila je bijelu zavjesu oko djevojčica. Sišao sam do trga i upitao djecu koliko dugo vježbaju preskakanje. Rekli su da se pripremaju za Double Dutch ligu. Dvoje su iz Minesote, četvoro iz Los Anđelesa. Na odmoru su u Crnoj Gori. Nabrajali su imena i prezimena đedova i baba i sela iz kojih su nastali. Zaboljela me je glava, povratio sam na stepeništu u blizini hotela.

Sjedio sam sa ocem u šahovskom klubu. Osjećao sam poglede sijedih namćora. Vijest o kamenovanju na plaži se proširila. Ocu je bilo neprijatno, predložio je da prošetamo po institutu. Nisam mu udovoljio. Ispitivao sam ga o blatu koje vade iz mora. Odgovorio je da ne vjeruju rehabilitaciji u institutu. Sumnja da zaposleni poturaju manje ljekovito blato.

“Bolje je da ste odlučili da umrete“,  kazao sam.

Otac se uzvrpoljio i nastavio da brblja o mineralnom peloidu, o tretmanima za podmlađivanje, zatezanju kože, izbacivanju toksina. Rekao sam mu da nikada neće eliminisati ožiljke. I dalje je bio otrovan.

“Sužene pore možeš da zabiješ u dupe”, viknuo sam.

Kesu s blatom sam istovario na sto i zamazao mu lice. Začuli su se glasovi negodovanja. Jednom rukom je sklonio naslage sa očiju. Gledao me je uplašeno, kao riba iz mulja. Smijao sam se. Onda sam ustao i otišao. Ništa nije rekao.

Direktor festivala nas je poveo u baštu restorana, na šestom spratu neke kule. Odraz grada je plutao u moru. Vjetar je pirkao i nanosio so. Svirala je grčka muzika. Večera je bila senzacionalna. Članovi žirija su se davili u očišćenoj ribi i nelegalno ubranim školjkama. Scenografkinja iz Slovenije sisala je ružičasti pipak. Da je bila koju godinu mlađa, unio bih se u prizor. Saopštio sam odluku o nagrađenim filmovima, zahvalio i otišao da legnem. Na putu prema hotelu sreo sam hostesu. Plastično oko je treperilo u mraku. Pozvao sam je na piće u apartman. Ljubili smo se kratko. Zamolio sam je da me sačeka u krevetu, dok obavim intervenciju u toaletu. Godinama nisam koristio kondom. Pokušao sam da ga navučem pred ogledalom. Erekcija je spala, dva komada sam spustio u šolju. Otvorila je vrata i dodala mi telefon. Držao sam ga na dlanu. Sa zvučnika je kreštao Kristinin glas. Odložio sam ga na lavabo. Izašli smo na terasu. Noć je bila topla. Pitala je može li da izvadi oko. „Da.” Vjetar joj je prijao.

„ Rijetki su dani kada duva“,  rekla je sramežljivo.

Pokazao sam prstom prema gradskom trgu. Mali virtuozi su bili u finalu tačke. Kanap se nije vidio. Izgledalo je kao da stepuju, dok dječaci kruženjem ruku proizvode vjetar. Smijala se. Dodirnuo sam joj ruku. Pažljivo se udaljila i nastavila da gleda u mališane. Oko je okretala među prstima.

https://www.partizanskaknjiga.com

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

 

The post Vikend priča: Peloid appeared first on Korzo.

Terra – Međunarodni simpozijum skulpture u terakoti, jedinstven u svetu

$
0
0

Izložbom skulptura velikog formata umetnika/učesnika prošlogodišnjeg Simpozijuma Terra u Kikindi (5. jul 2019), označen je početak ovogodišnjeg – 38. Sedam umetnika iz Jermenije, Južne Afrike, Austrije, Singapura i Srbije mesec dana vajaće skulpture u terakoti u jedinstvenom ateljeu na svetu. Ono što značajno unapređuje vidljivost ovog projekta je otvaranje Muzeja Terra pre godinu i po dana u kome je izloženo oko 300 artefakata nastalih prethodnih decenija na Simpozijumu, a zbirka sadrži više od hiljade skulptura. “Sada je sve lakše”, kaže za korzportal uporni, neumorni tvorac ovog projekta, akademski vajar Slobodan Kojić .

Učesnici 38.Simpozijuma Terra, Kikinda, Slobodan Kojić (sa naočarima)

Dugo trajanje Simpozijuma Terra u Kikindi i obeležje “jedini na planeti” nikako ne znači da mali tim koji ga ostvaruje mirno spava, jer su finansije uvek neizvesne, kaže Slobodan Kojić – “Prošle godine od Ministarstva za kulturu i informisanje dobili smo milion i po dinara i baš smo se obradovali, jer smo mislili da je konačno uočena njegova važnost za državu Srbiju. Ove godine uplatili su nam – 600.000! Pa hajdete vi sada planirajte. Nakon 37 godina nema dileme da li je Terra planetarno čudo, a nakon otvaranja Muzeja, svest da je to najznačajniji punkt za izučavanje skulpture u terakoti još će biti vidljivija u evropskim i drugim državama. Zato mislim da je krajnje vreme da se ustali finansiranje. Sada najveći deo snosi kikindska opština koja je privredno devastirana, pa mislimo da bi bilo dobro da po trećinu troškova sa njom dele Ministarstvo za kulturu i pokrajinski Sekretarijat za kulturu”.

Slobodan Kojić o nastajanju skulptura velikog formataOne se rade sistemom “dan na dan”, svaki dan se dodaje segment skulpture, da bi donji deo koji se suši mogao da nosi teret nadgradnje. Zato Simpozijum i traje mesec dana. Ovogodišnji veliki formati biće spremni za pečenje pred Novu godinu. Skulptura može da se peče tek kada je potpuno suva. Da bismo bili sigurni da nije ostalo više vlage, na početku procesa pečenja uključimo program “dosušivanje” koji traje 24 sata, pa zatim “pečenje” koje traje četiri dana. Ako skulptura nije dovoljno suva onda eksplodira, kao bomba (smeje se). Za ovih 38 godina akumulirano je jedinstveno znanje na temu pravljenje tetakote s naglaskom na veliki format. Umetnici znaju da postoji stručna pomoć. Znamo da vajari nisu imali priliku da ovo rade u svom ateljeu, ali tu su naši majstori koji rešavaju tehničke probleme. Pre nekoliko godina smo sagradili veliku peć u kojoj je moguće ispeći monolitni komad dugačak do dva i po metra. Koliko znamo takva peć ne postoji nigde sem u Kikindi.

Učesnici simpozijuma nisu isključivo vajari. Tako su ove godine pozvana i dva keramičara. Kriterijum je bio da oni skulpturski misle, odnosno da ne stavljaju akcenat na dekorativnost, jer to skulpturi ne pripada. Od kada je osnovan Simpozijum Terra, Slobodan Kojić je na sva zvona objašnjavao da to nije “simpozijum keramike”, već skulpture u pečenoj zemlji, terakoti. Glinokop se nalazi u blizini, front kopanja je 400 metara dugačak, što je umetnicima izuzetno zanimljivo da vide.

Slobodan Kojić o novom, akademskom programu Simpozijuma TerraOvaj nivo bio je naš imerativ, a do njega smo stigli kada je nastao Muzej, odnosno izložbeni prostor pod krovom. Do tog momenta i nismo udarali reklamu na sva zvona, jer smo bili u raskoraku – imamo dragoceni fundus veliku skulpturu u terakoti, a nemamo adekvatan izložbeni prostor. Kada smo pre godinu i po dana otvorili Muzej Terra ostvaren je i taj zahtev, pa smo 2018. sa novosadskom Akademijom umetnosti osmislili specijalističke studije koje su, koliko znamo, jedinstvene na planu visokog obrazovanja u Evropi, verovatno i u svetu. Sada pripremamo pozivni materijal o uslovima upisa na specijalističke studije koji ćemo poslati akademijama širom sveta.

Slavica Popov, otvaranje izložbe

Izložbu učesnika prošlogodišnjeg Simpozijuma Terra otvorila je kustoskinja Slavica Popov rečima “… Tragalački napori umetnika različitih generacija, poetika i iz različitih delova sveta prožimaju se sa sredinom u kojoj tokom mesec dana njihova dela nastaju u procesu uzajamnog uzimanja i davanja, učenja i primena već stečenog znanja. Umetnici pozvani bez određene koncepcije u koju treba ukalupiti rad, rasterećeni su česte kustoske prakse da instrumentalizuju umetnost, pa je samim tim oslobođeno njihovo umetničko izražavanje …” Priča o Simpozijumu Terra, posle 37 godina, sada je u 38-oj, prema svemu dosadašnjem, nema kraja. Mali tim je neumoran, ali kao u svakom projektu uvek sve počinje od jednog vizionara. On je Slobodan Kojić.

http://terra.rs

PROČITAJTE I: muzej-terra-kikinda-jedinstven-u-svetu, izlozba-skulptura-vojislava-citakovic-vrcelj, park-skulptura-dzamonja, simpozijum-skulpture-meander

 

The post Terra – Međunarodni simpozijum skulpture u terakoti, jedinstven u svetu appeared first on Korzo.

Teodora Nenadov – Novi Sad na razglednicama

$
0
0

Teodora Nenadov (Novi Sad, 1989) svojim novim umetničkim projektom razglednica Novog Sada vraća nas u vreme kada su one bile znak da se negde putovalo. Iako su društvene mreže preuzele komunikaciju ovakve vrste, draž reči pisanih rukom na poleđini razglednice ima nezamenljivi čar kao i štampana knjiga. Korzoportal predstavlja Ciklus razglednica Novog Sada Teodore Nenadov.

Teodora Nenadov završila je novosadsku Akademiju umetnosti, Odsek fotografije, jer ovaj medij zaokuplja njenu pažnju desetak godina, a kako kaže – „interesovanje za fotografiju se pojavilo spontano. Uvek sam imala potrebu za vizuelnim izražavanjem, kroz crteže ili slikanje, ali fotografija je medij koji najviše odgovara mom senzibilitetu. Volim likovnost, estetiku, boje, oblike, kao i određenu dozu discipline u svemu tome, što sam medij – fotografija, jako lepo može da uokviri i prezentuje“.

Teodora Nenadov o pristupu fotografiji kao mediju i o samostalnoj izložbi „Razglednice vremena“ iz 2017. godine – Pobornica sam svakako autentičnosti kako u bilo kom vidu likovnog izražaja, tako i u životu. Uvek može da sine neka nova ideja, inspiracija iz nekih svakodnevnih, neprimetnih i magičnih pojava i trenutaka. Tako je i nastala moja samostalna izložba u 2017. godini ,,Razglednice vremena’’. Tada sam izložila fotografije velikih formata u obliku svetlucavih instalacija, gde motivi arhitekture i vegetacija isprepletani s kulturom kroz vekove, oživljavaju mitologiju i stvaraju vanvremensku atmosferu.

U novom Ciklusu razglednica Novog Sada Teodore Nenadov radi se o klasičnim fotografijama Novog Sada koje vizuelno, odabirom detalja, bojom i teksturom šire duh grada na novi način. Objašnjava da je „serija nastala spontano, da kažem usput. Svi segmenti su bitni da bi to bilo uobličeno na pravi način, od motiva, do obrade fotografija, preko odabira papira na kojem se štampaju. Uvek sam želela da predstavim na određeni način Novi Sad, grad u kom sam rođena, odrasla, u kome živim, ali su mi realizacija i motivacija pravile problem. Teško je prikazati grad za koji vas veže toliko toga. Nije u pitanju samo neka prvobitna impresija, već nešto mnogo dublje”.

Teodora Nenadov o onome što je trenutno okupira, o motivima, tehnici radaOduvek i najviše me zaokupljaju pejzaži, arhitektura, njihova kombinacija, atmosfera, scene, priroda, ponekad portret. Volim stare tehnike, grafiku, slikarstvo, vajanje, crtež, pa sam inspirisana time počela da primenjujem zlato na fotografijama u čemu se trenutno veoma pronalazim”. Sada ne razmišlja o narednoj izložbi, iako ima solidnan broj radova koje bi mogla da izloži. Smatra da prostor za izlaganje nije toliko teško naći, pritom, naravno, ne misleći na Muzej savremene umetnosti Vojvodine. Očekujući nove likovno-fotografske poduhvate Teodore Nenadov i izložbe, Ciklus razglednica Novog Sada upućuje na sofisticirano oko i ruku ove novosadske umetnice koja ne žuri da se nametne. Tiha reka…

PROČITAJTE I: novi-sad-2021-evropska-prestonica-kulture-k-a-t-programi-zenskog-kulturnog-aktivizma, eu-info-kutak-novi-sad-obelezena-uspesna-godina, knjiga-donka-stancic-novi-sad-od-kuce-do-kuce-2, novi-sad-radio-koji-ima-hor-oradio, novi-sad-prodaja-lica-grada

 

The post Teodora Nenadov – Novi Sad na razglednicama appeared first on Korzo.

Galerija Matice srpske: Nova Poklon-zbirka, otvaranje

$
0
0

Galerija Matice srpske 18. jula 2019. otvoriće vrata novoj Poklon-zbirci koja se od prethodnih razlikuje, jer je ona kolekcija likovnog kritičara Save Stepanova u kojoj se nalaze dela vojvođanskih umetnika koji su stvarali prethodnih pedeset godina, a koje je pratio na svojoj stazi posvećenosti likovnoj umetnosti. Autori/kustosi izložbe su  Danilo Vuksanović iMirjana Žarkov.  Korzoportal, fotografije sa pripreme izložbe.


Poklon-zbirka Save Stepanova sadrži 75 umetničkih dela od 57 umetnika koji su stvarali na vojvođanskom umetničkom prostoru od druge polovine 20. do početka 21. veka. U pitanju su dela različitih likovnih izraza i tehnika, slike i skulpture.

Miroslava Žarin, Sava Stepanov, Tijana Palkovljević Bugarski, Danilo Vuksanović

Tijana Palkovljević Bugarski, upravnica Galerije Matice srpske o  formiranju Poklon-zbirkeNe postoji prepoznatljivija serija izložbi i edicija publikacija u delatnosti GMS od već ustaljenog modela Poklon-zbirke. Izložbe ovog modela počele su 1990. godine. Praksa organizovanja poklon-zbirki je u 21. veku unapređena kvalitetnijim i ozbiljnijim katalozima sa raspravnim tekstovima i reprodukcijama izloženih radova, te pratećim programima. Tako su se izložbe Poklon-zbirki u 21. veku transformisale od izložbi poklonjenih dela i kataloga-flajera, u retrospektivne izložbe sa pratećim monografskim studijama koje su opus poklonodavca predstavljale kao celinu. Zahvaljujući poklonu Save Stepanova i priređenoj izložbi, noviju srpsku umetnost je moguće sagledati iz perspektive likovnog kritičara koji je decenijama pratio dešavanja na savremenoj umetničkoj sceni i čije su stručnost i kompetentnost doprineli da njegova zbirka odražava najvažnije momente, stvaraoce i karakter ove umetnosti.

Danilo Vuksanović, jedan od autora, kustosa izložbe – Sasvim je prirodno da Poklon-zbirka Save Stepanova koji se decenijama bavi likovnom kritikom i vojvođanskim umetnicima, sadrži, uslovno rečeno, esenciju onoga što predstavlja lični koncept odabiranja, kustosiranja, ali i slobodno možemo reći i muzeološkog posla. U okviru decenija rada nikada nije ograničavao svoj fokus, već je uvek nagoveštavao, otvarao novo polje vremena koje pred našim očima doseže do savremenog trenutka, odnosno savremene transformacije umetnosti koja nastavlja dalje.  Važno je da Galerija Matice srpske učestvuje u ovakvim likovnim procesima koji nisu konačni što je u našoj produkciji veliki iskorak.   

Sava Stepanov formirao je svojevrsnu antologiju savremene umetnosti Vojvodine nastalu od 1961. do 2017. godine –  Negde krajem devedesetih godina 20. veka shvatio sam da treba da nastavim da sakupljam likovna dela vojvođanskih umetnika, jer shodno malom izdvajanju iz državnog budžeta za otkup, sedamdesete i osamdesete godine u likovnoj umetnosti nisu bile adekvatno zastupljene u muzejima. I eto, posedujem kolekciju koja je istorijski važna, pa sam pomislio da treba da je poklonim mestu gde će joj biti najbolje, a to je Galerija Matice srpske. Akumuliranje tih dela bilo je adekvatno zbivanjima u kojima sam učestvovao, a kao kritičar trudio sam se da budem među onima koji su se bavili najaktuelnijom umetnošću.

PROČITAJTE I: mali-likovni-salon-pola-veka-osvajanja-prstorasomborski-salon-2018zbirka-savremene-galerije-zrenjaninpovodom-izlozbe-moja-umetnost-je-moja-stvarnost-my-art-is-my-realitysavremena-galerija-subotica-povodom-izlozbe-pop-art-i-odjeciruska-avangarda-art-revolucija

 

The post Galerija Matice srpske: Nova Poklon-zbirka, otvaranje appeared first on Korzo.

Podgrađe Petrovaradinske tvrđave, obnova, treća godina

$
0
0

Podgrađe Petrovaradinske tvrđave doživljava temeljnu obnovu koju sprovode stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada. Sve je počelo 2017. godine. Kako izgleda Gradić sredinom jula 2019. Foto: korzoportal

Obnovljen je izlog prodavnice čije drvene obloge su decenijama bile prekrivene metalnim pločama…

 

… deo crkve Svetog Jurja i obnovljena fasada u ulici Vladimira Nazora…

… od poda do krova…

Štrosmajerova ulica

… zgrada Šajkaškog bataljona sa jedinstvenom skulpturom Bogorodice pobednice (Auxilium christianorum)…

 

Beogradska ulica, možda jednog dana pešačka…

 

posle proterivanja Turaka iz Petrovaradina 1691. godine, obnovljena je Sremska biskupija, koja je 1741. godine preneta u Petrovaradinsku tvrđavu. Rezidencija biskupa…

Ugao Beogradske i ulice Lisinskog

… otkrivena prošlost! Ovaj natpis bio je prekriven naslagama maltera…

 

… i dok se nižu istorijske pobede i porazi, kralj kesten odoleva bitkama…

 

A kako bi bilo da Podgrađe Petrovaradinske tvrđave u fizičkoj obnovi, obnovi i imena svojih ulica i trgova koja su nekada postojala i koja bi svedočili o nastanku ove izuzetne, jedinstvene baštine na evropskim prostorima u kojoj Gornji i Donji grad Petrovaradinske tvrđave baštini – život.

PROČITAJTE I: podgradje-petrovaradinske-tvrdjave-novo-arheolosko-nalaziste, podgrade-petrovaradinske-tvrdavegradic-obnova, foto-esej-podgrade-petrovaradinske-tvrdave-beogradska-kapija, podgrade-petrovaradinske-tvrdave-bolji-dani-bez-saobracaja, studija-slucaja-podgrade-petrovaradinske-tvrdave-i-njegova-prizemlja, petrovaradinska-tvrdava-326-godina-od-pocetka-izgradnje

 

The post Podgrađe Petrovaradinske tvrđave, obnova, treća godina appeared first on Korzo.

Vikend priča: Crnac u oluji

$
0
0

Predrag Ličina (Zagreb, 1972), piše priče, scenarije, režira. Svoje priče autor naziva noveletama. Vikend priča „Crnac u oluji“ je iz zbirke „Bljuzga u praskozorje“ (Partizanska knjiga, 2019). Film „Poslednji Srbin u Hravtskoj“ koji postiže veliku gledanost na prostoru nekadašnje Jugoslavije njegovo je scenarističko/rediteljsko delo. Foto: Izložba „Baroque Underground“, Dragan Kurucić, Muzej savremene umetnosti Vojvodine

Mile vozi traktor; Dule, Crnac i ja sjedimo u prikolici. Dule je naoružan nožem, a ja stišćem sjekiru. Crnca smo zavezali lancima za metalnu ogradu prikolice. Prije pola sata podijelili smo i potrošili zadnje zalihe vode i na rubu smo dehidracije. Čini se da Crnac najlakše podnosi nedostatak vode, ne samo zato što ima te afričke korijene nego i zato što prethodne noći nije popio tri litre loše domaće šljive. Isijava asfalt, cesta treperi u daljini, uokolo spržena lička polja, ovo je halucinacija koju čovjek ne izabire. Nigdje sela, nigdje vode, nigdje ljudi, ni ptice se ne čuju, samo naš traktor trese i brunda. Muka mi je.
„Umrijeću… Imalneđe neka rijeka, neki potok, neki kurac?“ pitam Duleta. Ovaj prođe rukom kroz svoju dugu, gustu i prilično masnu crnu kosu.
„Oklen znam? Ne znam uopće ni đe smo sad!“
„Crnac, jel znaš ti možda đe smo sad točno?“ Crnac me samo ljutito pogleda ispod svojeg velikog bijelog oka s tamnom šarenicom. Kod crnaca je ta bjelina u očima puno jače izražena nego kod nas bijelaca. Vjerojatno zbog većeg kontrasta s bojom kože.
„Znaš li onda barem koliko ima do Bosne? Nisi li u Bosni jebavo onu neku?“ Sad ga malo više podjebavam, a Crnac samo pljucne prema meni tu sirotinju koju je uspio izvući iz usta.
„Jest, jest“, prisjeti se Dule, „Elvira se zvala, jebo joj ja mater balijsku. Išo si svaku noć u Sokolac na jebačinu.“
„Dok te nije ostavla zbog prevelike kite“, prisjetim se i ja nemilih događaja od prije šest ljeta. „Jadna, nije to više mogla izdržat“, dodajem i glumim tugu neviđenu gledajući u blještavo nebo. Neobavezan razgovor i zajebavanje Crnca pomagalo mi je da barem malo zaboravim na strahovitu žeđ. Crnac ljutito otpuhne pokušavajući ignorirati Duletove i moje provokacije.
„Ko zna đe je sad Elvira?“ upita nostalgično Dule, također podigavši glavu prema nebu. „Ko zna jel se ikad oporavla od tvoje kite?“
„Ja sam čuo da kad je počeo rat da je ošla za Švedsku. Ko zna s kim se sad jebe…“ rafalna paljba iz daljine prekine me. Mile naglo zakoči, naša tijela ruše se na pod prikolice. Čujem Crnca kako stenje, ruke mu isteglo. Kad se pridignem, shvatim da Mile više nije za volanom traktora. Leži potrbuške na vrelom asfaltu. Iskačem s prikolice i dotrčim do njega. U daljini, kroz titrav zrak ceste, vidim dva vojnika koji hodaju prema nama. Jedan od njih širi ruke, kao da ništa ne razumije. Drugi ima nekakvu bocu u ruci. Okrećem Mileta na leđa. Dule dotrčava do mene. Tražimo rane na njegovom tijelu, ali ne uspijevamo ih pronaći. Nema krvi.
„Da nije sunčanica?“ upita Dule.
„Možda je umro od straha?“ opipam Miletove grudi. Srce mu još uvijek kuca. Pogledam ispred sebe. Dva vojnika sve su nam bliže, još malo pa će izaći iz daljine titranja, halucinacije. Bilo bi dobro da ostanu fatamorgana. Sad već razabirem, izgledaju podjednako stari, naših godina, što znači oko 25. Ovaj koji je širio ruke ima na šljemu neku čudnu oznaku koja nije šahovnica i sada drži automat uperen prema nama. Drugi u ruci definitivno nosi bocu.
„Bacite oružje!“ vikne onaj s naljepnicom na šljemu.
Shvatim da u ruci držim sjekiru. Bacam je daleko, u travu pokraj ceste. Dule baci nož još dalje nego ja sjekiru. Mislim da se zabio u zemlju.
„Ustaj! Ruke gore!“ opet isti lik vikne. Dok podižemo ruke u zrak, shvatim da lik na šljemu ima naljepnicu s grbom „NK Dinamo“ i da mu je lice zabavno. Ima okrugle, punašne obraze, debele usne i širok nos. Drugi lik u ruci drži Badelov konjak u kojem nedostaje barem trećina tekućine. Njegovo lice je prijeteće. Oči su mu nekako malene, stisnule se oko korijena špicastog nosa, a usne tanke.
„Koji mu je kurac?“ upita ovaj s Dinamovim grbom gledajući u nepomičnog Mileta. „Pucao sam u zrak!“
„Sunčanica možda“, reče Dule.
„Ili je defnitivnodehidriro“, kažem.
Neko vrijeme nas gledaju. Jednog po jednog.
„Kuda?“ upita Dinamovac. Ovaj s Badelovom bocom samo šuti i opako nas gleda.
„Pa… Đe su i svi ošli… U Banja Luku valjda?“ kažem, a glas mi treperi ko zrak iznad ceste.
„A ne – u Minhen!“ ciničan je Dinamovac. „Pa dosta kasnite, Srbi. Vaši su otišli još prije dva dana.“
„Jebiga… Napili smo se“, kažem kao da im se izvinjavam što smo se preksinoć zvjerski napili.
„Imatel vode? Umrijeće nam čovjek“, pita ih Dule i trzne glavom prema Miletu jer su mu ruke još u zraku. Njih dvojica ne odgovaraju. Dinamovac krene prema prikolici. Sad ovaj s konjakom uperi automat u nas i popije gutljaj iz boce. Zagleda se gadljivo u moju IronMaiden-majicu. Potom pogleda prema Miletu koji leži na cesti. Mile je na tjemenu bio potpuno ćelav, ali sa strane je imao kosu koja je padala skroz do ramena. Bila je nešto svjetlija nego Duletova, ona približno kestenjasta boja.
„Koji je ovo kurac?“ vikne Dinamovac kad vidi Crnca zavezanog lancima. „Who are You nigga?“
Sad definitivno shvatim da je Dinamovac zabavan jer rečenicu izgovori kao iz nekog holivudskog filma u kojem crnci sjede ispred zgrade u Bronxu i na ljetnoj vrućini puše travu i piju pivo.
„U redu je prika, može i po naški“, kad mu Crnac odgovori s jakim ličkim naglaskom, ovaj se malo pogubi.
„Tko si ti?“
„Duga priča“, Crnac spusti pogled. Nije mu baš do nekog razgovora. Šokirani Dinamovac vrati se do nas.
„Tko vam je ovaj?“
„Pa, Crnac“, kažem ja i nekako nemoćno slegnem ramenima.
„Pa vidim kretenu da je crnac! Otkud on s vama?“
„Oduvijek je s nama.“
„Kaj vam je rob?“
„Za kolko ga prodajete?“ ubaci se u razgovor i onaj s Badelovim konjakom i glasno se nasmije svojoj šali.
„Ma jok. Nije to…“ kaže Dule, ali stane s rečenicom kao da nije znao što dalje da kaže.
„Zakaj ste ga onda svezali u lance?“
„Nije htio poć s nama, pa da nam ne utekne“, rekoh ja i opet slegnem ramenima i dignem obrve.
„Ne kužim!“
„Jel mogu spustit ruke?“
„Ajde…“
„A ja?“ pita molećivo i Dule.
„Spuštaj.“
„Dakle“, nastavljam s malo manje straha u glasu, „nas trojica smo pili u brvnari sedam dana tu rakiju…“
„Brvnara?“ prekine me Dinamovac.
„Pa koliba…“
„Znam kaj je brvnara jebote! Pitam onako, na drugu foru… Gdje je brvnara? Koliko je daleko? Razumiješ?“
„Aha! U brdu, par kilometara iznad našeg sela, imamo mi tu brvnaru đe vježbamo…“
„Kaj vježbate?“
„Ma imamo grupu“, rekao sam to kao da se stidim.
„Metal, ha?“ Dinamovac pogleda u moju majicu.
„Metalce možda više mrzim nego Srbe“, oglasi se Zli. Ja progutam knedlu i nastavim dok Zli potegne još gutljaj konjaka.
„Daklem, u brvnari smo pili rakiju i vježbali zadnjih sedam dana i nismo se baš nešto trijeznili. Kad smo se konačno spustili jutros u selo po još rakije, vidjeli – niđe nikog. Samo Crnac osto. Reko nam da vaši dolaze i da ćete nas sve pobit. Jebiga, osto samo njegov traktor u selu. Mi ga molimo da nam da traktor pa da i mi bježimo, a on ne da, pa ne da. Mi mu govorimo da će i on najebat ako ostane, al on tvrd orah – neće ni da čuje. Onda smo ga opandrčili lopatom u glavu i uzeli mu traktor“, prepričam im kratku povijest crnca na traktorskoj prikolici.
„Zakaj ste ga uopće uzeli sa sobom?“ upita Dinamovac i trzne mi glavom, više onako da pojača pitanje nego da mi priprijeti, pa sam se i ja malo opustio.
„Pa šta će jadan sam u selu? A i nikad ne znaš… Šta ako dođu vaši po mraku? Ovom samo te oči svijetle, misliće neki duh – pripucaju i eto đavla.“
„Crnac!“ Dinamovac prošeće do Crnca. „Zakaj nisi pobjegao s drugima? Ovi su se napili i imaju izgovor. Koji je tvoj izgovor?“
„A đe da bježim, matere ti, i zašto?“ za razliku od nas, kod Crnca se nije mogao osjetiti ni atom straha dok je razgovarao s hrvatskim vojnicima.
„To što si crnac ne spašava te ništa! Otkud ja znam da nisi bio u njihovoj vojsci i ubijao naše?“
„Pa zato što nisam bio – valjda nisam ni bježao!“ Crnac čak i malko povisi ton.
„To je špijun“, reče Zli.
Dinamovac kratko promisli, a onda opet pogleda direkt u mene.
„Jel bio u ratu?“
„Ma jok. Đe ćeš crnca u vojsku?“
„I to kaj veliš…“
„Ljudi, stvarno… Jel može malo vode, umrijeće nam čovjek… A bogami i mi“, kaže Dule gledajući u nepomičnog Mileta kako leži na cesti.
„Imate kaj love?“ upita ga Zli.
„Crnac ima“, Dule konspirativno trzne glavom prema prikolici. „Mi smo dali zadnje pare za bubanj.“
Zli došeće do Crnca i uperi mu automat u trbuh.
„Ruke u vis!“
Crnac ga izbezumljeno pogleda jer su mu ruke bile zavezane lancima, a Zli se opet glasno nasmije svojoj šali pa se popne na prikolicu i iz džepa Crnčevih hlača izvuče novčanik. Među gomilom bezvrijednih krajiških dinara pronađe i 150 njemačkih maraka.
„Ovo će bit dosta“, reče Zli, baci krajiške dinare u zrak, oni počnu padati poput konfeta, a marke pospremi u džep uniforme. Onda mi doda čuturu punu vode, ali je izmakne taman kad sam je htio uzeti, pa mi pruži bocu s konjakom. Ja krenem rukom prema konjaku, a on i njega izmakne i glasno se nasmije svojoj šali. Kad je prestao sa smijanjem, opet mi pruži čuturu. Pogledam ga oprezno u oči kao da ga pitam hoće li opet ponoviti šalu, a on kratko odmahne glavom kao da mi kaže da neće, i doista, čutura završi u mojoj ruci. Saginjem se do Mileta i sipam mu vodu u usta. Mile polako oživljava. Ispijam i ja par gutljaja i predajem čuturu Duletu. Pridižemo Mileta koji ne može stajati na nogama. Jedva progovara.
„Ajmonać neku ladovinu, umrijeću…“
Ja molećivo pogledam hrvatske vojnike. Oni me mjerkaju.
„Tri kilometra dalje je selo. Ima i birtija“, Dinamovac govori i pokazuje palcem iza sebe.
„Ima li koga u selu?“
„Nema.“
„Pa, jel možemo onda mi…“
Ovaj me pogleda, digne obrve, malo se nasmije, više podsmije, pa šuti, kao razmišlja, a onda se smiluje.
„Aj idite.“
Dule pomaže Miletu da se popne na prikolicu. Ja sjedam za volan, međutim, lik s konjakom počne urlati.
„A da ih ipak ubijemo? Troje metalaca manje! Još su i Srbi!“
Neko vrijeme smo uplašeni. Jako. Zli nas nišani jednog po jednog. Ne može promašiti iz ove blizine.
„Kak vam se zove bend?“ upita nas Zli šarajući automatom preko mene, Duleta i Mileta.
Nitko ne odgovara.
„Pitam kako vam se zove bend?“ Zli je već pomalo ljutit.
„Sirup za iskašljavanje“, kažem plašljivo, a Zli pukne od smijeha. Spusti automat, otpije gutljaj konjaka i pogleda me.

„Pa jebote, koji ste vi metalci debili.“
„Kaj bumo mi?“ upita Dinamovac kolegu s konjakom. Ovaj slegne ramenima kao da mu je totalno svejedno, prošla ga volja za torturom.
„A đe ste vi uopće krenuli?“ upitam Dinamovca i namjestim volan traktora.
„Nemamo pojma“, odgovori mi on i pogleda u daljinu. „Tražimo naše.“
„Pa đe ste ih zagubili?“
„Napili smo se sinoć i probudili se u šumi…“
„Aha… Pa oćete nazad s nama u to selo?“
Vojnici se pogledaju.
„A kaj drugo? Pa ne bumo hodali ko debili po ovoj vrućini?“ reče Dinamovac liku s konjakom. Popnu se pokraj mene na traktor.
„Vozi Srbine!“ vikne Zli i podigne automat u zrak.
Krećemo prema selu. Dinamovac se zove Žac i s Trešnjevke je. Zločesti je Pero iz Novog Zagreba.

Selo je pusto. Čujem pse kako cvile, oni vezani zveckaju lancima. Iz jedne štale dopire mukanje gladne krave. U sklopu katnice s fasadom nalazi se gostionica „Vuk“. Na maloj terasi nalaze se dva stola i osam stolica, od kojih su tri prevrnute. Parkiram traktor ispred. Hitam unutra i pijem vodu iz slavine. Za mnom ulazi Dule pomažući Miletu, pa Žac i Pero. Zidovi gostionice ukrašeni su gomilom loših akvarela vukova: vuk u snijegu, vuk zavija na pun mjesec, vuk pije vodu iz bistrog potoka, vuk u trku… Sjećam se tih jeftinih slika – jednom kad sam kao mali bio u Zagrebu, vidio sam slične u robnoj kući „Nama“ na početku Ilice. Sjećam se da je na prodaju bila i replika Mona Lise.
„Dobro, jebem vam mater, otkud vam crnac?“ upita me Žac s Trešnjevke i sjedne za stol, dok Pero iz Novog Zagreba rovari iza šanka.
„Duga priča“, nesvjesno dodirnem crveni karirani stolnjak na stolu za kojim je sjedio Žac.
„Sjedi majstore!“ ponudi mi Žac, pokazujući rukom na stol.
Sjedam preko puta Žaca. Ovaj pogleda Mileta i Duleta pa im mahne glavom da nam se pridruže, što oni i učine.
„Pero, jel ima piva?“Žac objesi automat na naslon svoje stolice.
„Ima!“
„Oćete pivo?“ upita nas Žac, a mi istovremeno kimnemo. Dule se čak i osmjehne.
„Pero, daj Srbima pivo!“Žac skida šljem. Potpuno je ćelav. Pero vadi boce ispod šanka. I on je skinuo šljem. Ošišan je na pankersku irokezu koja je ispod šljema malko raspala. Pero otvori pivo i dio izlije na svoju kosu. Tako učvrsti irokezu pa shvatim da mu je kosa obojana u, malo izblijedilu, hrvatsku trobojnicu. Pogleda opasno u mene, kao boksač boksača prije meča.
„Okej, Srbi! Ali imam jedno pitanje“, dovikne Pero stavljajući pivske boce na šank. „U kojoj se državi trenutno nalazimo? Da vas čujem!“
„U Hrvatskoj“, kažem.
„Tako je“, potvrdi Dule.
„Naravno“, Mile ispruži dlanove ispred sebe kao da želi reći da se podrazumijeva ono što smo rekli Dule i ja, pa je Pero prilično zadovoljan.
„Ćao Krajina! Srbi – zaslužili ste pivo!“ reče Pero, krene sa šanka prema našem stolu i sjedne. Mile prvi nagne i popije. Gotovo pola boce odjednom.

„Pričaj o nigeru“, kaže mi Žac i otpije gutljaj piva. Popijem i ja gutljaj, udahnem.
„Ja ne znam kako je to točno bilo, ali vako su mi otac i majka pričali. Bilo je to kad sam imo godinu dana, znači u ljeto sedamdeset prve. Jedan stari Ilija krene iz sela u zoru autobusom nešto za Korencu. Kad je došao na stancu, vidi tamo kartonsku kutiju s probušenim rupama za zrak. Iz kutije urla dijete. Otvori on kutiju i vidi unutra Crnca – izgledo kao da se tek rodio. Odnese ga kući i žena i on se brinuli za njega. Mislili prvo neko malo ciganče, kad ono pravi crnac. Nazvali ga Uglješa, ali svi mi ga cijeli život zovemo Crnac.“
Kad su Žac i Pero čuli da se ovaj zove Uglješa, puknu od smijeha.
„Jel dobro radio u polju?“ zao je Pero i po tome je malko sličan Duletu koji se odmah nadoveže.
„Malo ga poćeraš bičem – i oće“, i Dule se nasmije svojoj šali.
„Nego… Za kog navijaš?“ nezgodno pitanje mi postavi Žac.
„Pa…“ pogledam Duleta i Mileta da naglasim da sva trojica navijamo za isti klub, da ne budem baš jako usamljen, „za Zvezdu.“
„A Uglješa?“
„Za Partizan.“
„Pička!“Žac lupi bocom o stol i razmisli što će me sljedeće pitati. „A kaj radi crni? Čim se bavi?“
„Ništa. Ničim“, otpijem još jedan gutljaj dobro rashlađenog piva.
„Kak ništa? Od čeg živi?“
„Ma Ilija i Stana bili već stari kad su ga našli i nekako ga zavoljeli, jer nisu imali unučadi. Oni umrli jedno za drugim prije par godina i ostavili Crncu sve. I kuću i traktor i polje i svu stoku. I prikolicu. Bio skandal u selu. Došao čak i njihov sin iz Austrije, htio ubit Crnca, ovaj se skrivao u šumi par dana. Al, jebiga, nemereš tu ništa – u papirima piše da je sve njegovo.“
„I, jeste li ikad saznali kak se stvorio u selu u toj kutiji?“ sve je znatiželjniji bio Žac.
„Jok. Nikad“, odmahnem glavom.
„Nikad nisu došli neki crnci u selo i rekli – e, tu smo prije dvadeset pet godina ostavili nekog malog crnca u kutiji – došli smo sad po njega.“
„Ja vam velim da je lik jebeni špijun!“ reče Pero koji je već pripit, jer miješa pivo s onim Badelovim konjakom. „Ja bi njega na ispitivanje.“
„Čiji špijun?“Žac se obrati Peri kao malom djetetu.
„Slušaj… Može bit dvostruki, možda i trostruki – crnci su zajebana ekipa.“
„I mi smo imali jednog crnca u kvartu“, reče Žac nama trojici, ignorirajući pomalo Perine polupijane besmislice. „Znali smo ga ko klinci zatvorit u podrum u zgradi kad smo se igrali KuntaKintea.“
„I mi smo našeg zatvarali!“ oduševljeno će Dule. „Jednom smo ga strpali u svinjac pa mu kroz rupu davali banane da jede ko majmun.“
„Prijatelju“, konačno progovori Mile gledajući molećivo u Peru, „jel može malo te rakije da dođem sebi?“
„Nisam ti ja prijatelj!“ brecne se Pero.
„Izvini“, uplašen je Mile.
„Kaže se – ispričavam se!“
„Ispričavam se“, ispravi se potiho Mile.
Neko vrijeme Pero je gledao u Mileta, odnosno u njegov gornji, ćelavi dio glave. Potom gadljivo pogleda sa strane gdje mu je duga kosa rasla do ramena.
„Ja debilniju frizuru nikada u životu nisam vidio“, kaže Pero pa otpije gutljaj Badelovog konjaka. „Šta ti radiš u vašem genijalnom bendu?“
„Ja sam bubnjar“, sramežljivo reče Mile.
„Znao sam! Bubnjari su uvijek najveći kreteni“, Pero onda pogleda u mene i Duleta. „A vas dvojica?“
„Ja sam basista“, kaže Dule.
„Sviram gitaru“, kažem.
„A tko pjeva?“ upita Pero u nevjerici.
„Nemamo pjevača“, pojasnim Peri koji me u čudu pogleda. „Samo pičimo bez pjevanja – instrumentali“, Perino je čuđenje raslo.
Heavy metal-instrumentali?“
„Da.“
„Kakvi ste vi metalci kreteni“, Pero je bio iskreno razočaran. Gledao je neko vrijeme Mileta odmahujući glavom kao da mu poručuje da je doista najveći kreten ikada, a onda mu konačno pruži bocu s Badelovim konjakom. „Evo ti Srbendo, al ne pretjeruj. I odi si po čašu da ne preneseš neko bolesno srpstvo slučajno na mene“, i opet se Pero glasno nasmije svojoj šali.
„Hvala“, Mile ustane i krene do šanka.
„Jedino što je taj naš crnac bio dosta svjetliji od ovog vašeg“, vraća se Žac na staru temu.
„Možda mu je samo jedan roditelj bio crnac, a drugi naš“, zaključim ja.
„Misliš naš?“ pogleda me Žac ispod oka.
„Pa da“, malo se zbunim. „Mislio sam naš kao bijelac…“
„Tako da“, Žac zadovoljno kimne, a onda nastavi s teorijom. „Ja mislim da mu je stari bio neki student iz Afrike, a stara fakat naša. Tak se neš sjećam.“
„Mješanac dakle… Ovaj naš je baš čisti crnac“, kažem kao da sam ponosan zbog tog.
„Uvijek sam se pitao da li crnci dodatno pocrne na suncu?“ Mile se u međuvremenu vratio sa čašom i totalno se razbudio od Badelova konjaka.
Nitko ne zna odgovor na Miletovo pitanje.
„Vaš je toliko crn da već prelazi u ljubičasto“, zaključi Žac.
„Đe zapravo žive najcrnji crnci?“ upita se Mile.
„Koliko se meni čini, to su ti Kenija i Etiopija. Znam kad gledam atletiku“, reče Žac. „Bit će da je vaš Uglješa od tamo negdje.“
„Treba ga tam i vratit!“ Pero zapali cigaretu, pa ponudi i nas. Dule i ja se zahvalimo, ne pušimo. Mile uzme jednu i zahvali, a Pero nastavi: „Vi ste Srbi i sad s tim traktorima idete u Srbiju. On je crnac i on treba u Afriku. Kaj nije tak?“
„Jebiga, kako ćemo ga dopremt u Afriku?“Dule se najviše slagao s Perinom teorijom.
„Nek hoda. Crnci su izdržljivi.“
„To je vjerojatno bilo ovako!“Žac je razvijao teoriju o Crnčevom porijeklu: „Starci su mu bili studenti u Zagrebu iz neke nesvrstane zemlje. Pokarali su se, ona je zatrudnila i kad je rodila, odvezli su dijete iz Zagreba i stavili ga u neku vukojebinu – to jest kod vas u selo.“
„Bilo je i tih teorija u nas“, slažem se sa Žacovim razmišljanjem.
„Ova nije abortirala jer će je progoniti zli duhovi iz njezinog plemena“, nastavlja Žac s teorijom koju ubrzo razvije i u drugom pravcu, „ili još gore! Možda su njih dvoje iz neka dva različita plemena, pa ako bi se saznalo za ovo možda bi izbilo neko opako krvoproliće kod njih?“
„Kao i kod nas“, popijem još malo piva.
„Tako je. Kao i kod nas“, potvrdi Žac.
Tad se izvana začuje zvuk lanaca koji udaraju o metalnu ogradu prikolice traktora i mi naćulimo uši. Pero i Žac zgrabe automate.

 

Malo smo se zapričali s Hrvatima pa smo zaboravili na Crnca koji je vani tiho cvilio dok su zveketali lanci oko njegovog tijela. U nekom je bunilu, a i neka pjena izbila mu je na usta. Vani je barem za deset stupnjeva toplije nego u gostionici „Vuk“, stara gradnja, debeli zidovi.
„Ovaj bu umro! Odvežite ga“, naređuje nam Žac.
„Sramotiš Afriku! Nije ni plus 50!“ vikne Pero Crncu, zatetura i umalo padne.
Dođem do prikolice i onda shvatim da nemam ključ od katanca kojim je zavezan naš suputnik.
„Jel kod vas možda ključ?“ pogledam Mileta, pa Duleta.
„Pa u tebe je bio cijelo vrijeme“, reče Dule šireći ruke.
„Mora da sam ga neđe zagubio“, guram opet ruke u sve džepove hlača. Džaba.
„Nećemo se sad valjda vraćat i tražit ključ?“ razočarano upita Mile i lupi se dlanom po ćelavoj glavi.
„Aj mu donesi vode“, kažem Duletu koji odmah molbu preusmjeri Miletu.
„Aj ti Mile, molim te.“
Mile se sporim korakom vraća u gostionicu. Žac zatrese metalnu ogradu prikolice za koju je Crnac zavezan.
„Šta da radimo?“ upitam ga, pa i ja stavim ruku na ogradu prikolice.
„Trebamo ga nekako maknut u hlad. Ovdje bu riknuo.“
Pogledam u nebo. Sunce je u zenitu. Moja sjena kao da ne postoji. Osvrnem se oko sebe. Vidim veliki orah iza kuće s druge strane ceste.
„Da odvezem traktor ispod onog drveta? Tamo je dobra ladovina.“
„Vozi!“Žac pogleda prema orahu.
„Ja ću!“ reče Pero širom otvarajući oči kao dijete kad vidi sladoled. „Nikad nisam vozio traktor!“
Pero teturajući sjeda na traktor. Mile se vrati s kantom punom vode i izlije gotovo polovinu na Crnca. Ovaj polako dolazi k sebi dok mu Dule nalijeva ostatak vode po glavi, gađajući usta.
„Ihaaaaaaa!“urlikne pijano Pero i pokrene traktor. „Idemo na Banja Luku!!!“
Mi ostali hodamo za traktorom dok Crnac zbunjeno gleda. Pero poveća brzinu, prelazi na drugu stranu ceste i krene traktorom ravno prema kući iza koje je veliki orah. Traktor se zabija u kuću. Kuća se zatrese, zapraši, odlome se komadi zida. Pero pada s traktora i nađe se na prašnjavom tlu. Crnac urlikne jer opet snažno istegne ruke. Ja se hvatam za glavu pitajući se kako ćemo dalje sa slupanim traktorom.
„Pero, daj se opusti!“ vikne mu Žac.
Pero teturajući ustaje i briše prašinu s uniforme. Mi stižemo do traktora.
„Čekaj da prvo srušim srpsku kuću!“ Pero se opet gromoglasno nasmije.
„Daj se smiri, jebem te infantilnog!“ viče mu Žac.
Pero sjeda na traktor koji je prilično oštećen s prednje strane, ulubljena karoserija, prsnulo svjetlo, ali srećom još uvijek radi. Isparkira se Pero u rikverc i zločesto se zagleda u napuštenu kuću preko puta opasno turirajući. Ja nemam hrabrosti reći mu da se ne zabija u kuću traktorom jer nam je neophodan za put u Srbiju.
„Trebao bi mi tenk za ovo“, zaključi Pero pa srećom odustane od rušenja kuće traktorom. Uskoro se svi nađemo u debeloj hladovini ispod velikog oraha.
„Odvežite me“, kaže nam Crnac teško izgovarajući riječi.
„E pa sad“, odgovara mu Žac, „to će ići malo teže.“
„Zašto?“
„Zato što te prvo moramo ispitati!“ reče Pero silazeći s traktora. „Za koga radiš? Hoću imena!“
„Da. Za koga ti stvarno radiš?“ dodaje Dule. „Sumnjiv si mi već 20 godina. Ako ne i više!“
„Idite svi u tri pičke materine“, Crnac je popizdio.
„Čuješ ti mene? Imenaaaa!“ uzvikne Pero.
„Odvežite me, jebo vam ja mater!“
„Jel bi metak probio lokot?“ Pero upita, nekako više sebe nego druge, gledajući naizmjenice u cijev automata pa u katanac.
„Oćemo isprobat?“Dule je i više nego zainteresiran za Perin eksperiment.
„Crnac, slušaj“, prilazim mu, „izgleda da smo neđe zagubili ključ od tvog katanca.“
„Onda odvalte ogradu s prikolice“, Crnac pokušava riješiti problem. Žac dolazi do prikolice i proučava ogradu.
„Treba nam pila za metal“, Žac pogleda Crnca trznuvši mu glavom. „Imaš možda slučajno pilu za metal?“
„Onda pucajte u jebeni katanac!“
„Stvarno?“ Pero je bio oduševljen Crnčevom idejom.
„Da. Samo me nemoj ubit!“
„Slušaj, malo sam popio“, objasni Žac Crncu, „al i akfulam, mogu te najviše raniti. To ti je dobro za biografiju kad dođeš u Srbiju – jedva sam se spasio od napada povampirenih ustaša… Dobit ćeš možda i ratnu mirovinu.“
„Ne idem ja u Srbiju!“ rezolutan je bio Crnac.
„Dobro, u Bosnu onda, kam već…“
„Ne idem ni u Bosnu.“
„Nego?“
„Ostajem ođe.“
„Ne ostaješ ti ovdje Uglješa, nego ideš sa svojima“, pogleda Pero Duleta, Mileta i mene. „Jel tak?“
Mi kimnemo – tako je.
„Nisu oni moji.“
„Nismo ni mi tvoji“, Pero ispuhne zrak u vrh cijevi automata, kao u vesternu.
„Ali ja cijeli život živim ovdje“, tužno reče Crnac i spusti pogled.
„I oni žive cijeli život ovdje, pa idu“, opet nas pogleda Pero. „Jel tako?“
Mi opet kimnemo – tako je.
„Mada, nisam ja baš siguran“, Dule se uključi u razgovor pogledavši Peru. „Ne znam kako će ga naši u Srbiji prihvatit – jebiga, nije ni naš, da ga jebeš.“
„Pa koji me kurac onda vozate okolo kad nisam vaš? Zašto me niste ostavli u selu?“ Crnac je gledao prema Duletu čekajući odgovor. Dule je kratko razmislio.
„Jebiga, Crnac, da smo te ostavli, ubili bi te Hrvati“, Dule pogleda prema Peri očekujući da ovaj potvrdi njegov zaključak, što Pero i učini.
„Da!“ glasno će Pero. „Ovi ljudi su ti spasili život i imaš im biti vječno zahvalan.“
Neko vrijeme svi šutimo. Gledam u Žaca. On se nešto zamislio.
„Mislim da imam ideju“, kaže značajno Žac. „Ostavite ga balijama preko u Bosni! Ima dosta muslimana koji su crnci. Mislim da će se kod njih najbolje uklopiti.“
„To je dobra ideja“, reče Dule. „Možda pronađe i Elviru poslije u Švedskoj.“
„Tko je Elvira?“Žac znatiželjno upita Duleta.
„Neka pička iz Bosne koju je Crnac jebavo prije par godina.“
„Kakva kurva!“ Pero sjedne i nasloni se na orah.
„I?“ upita Žac Crnca još znatiželjnije.
„Šta i?“ Crnac nije razumio što ga Žac točno pita.
„Šta je bilo poslije?“
„Njeni joj zabranili da se viđamo.“
„Zato kaj si Crnac?“ zaključi Žac.
„Da“, odgovori tužno.
„Pa nisi nam tako pričao jebem te u glavu!“ ljutito će Mile Crncu unoseći mu se u lice preko ograde prikolice.
„Nego?“Žac je nestrpljiv u vezi ostatka priče.
„Reko nam da se više nisu mogli jebavat jer mu kita prevelika“, objasni Mile ne skidajući pogled sa Crnca.
„I to je bio jedan od razloga“, Crnac spusti pogled.
„Aha…“Žac se nasloni laktima na ogradu prikolice. „A kolika ti je kita?“
Crnac ga izbezumljeno pogleda.
„Pretpostavljam više od 20 centimetara“, zaključi Žac. „Ali zanima me koliko točno?“
Crnac je još neko vrijeme izbezumljeno gledao Žaca onim svojim bijelim očima, a onda pogleda mene kao da me pita što da sad radi.
„Pa reci čoeku kad te lijepo pita“, došećem i ja do prikolice i stavim lakte na ogradu, isto kao Žac. Crnac još uvijek šuti, a onda mu se Žac obrati prijeteći automatom.
„Zadnji put te pitam – kolika ti je kita?!“
Crnac konačno progovori.
„Žedan sam. Dajte mi vode pa ću vam reć!“
Dule dođe do prikolice s onom kantom i stavi je ispred Crnca koji nezadovoljno pogleda u nas.
„Pa dajte mi neku čašu!“
„Ma đe sad da idem natrag u kafanu? Pij iz kante. Štat fali?“Dule objasni Crncu, a ovaj uskoro udahne, pa zaroni glavu u kantu i počne piti.
„Vid ga, ko neki crni pas“, opiše nam Dule situaciju.
Black dog!“ reče Žac.
„Led Zeppelin“, značajno kažem Žacu koji zaurla uvodne riječi starog hita.
„Hey, hey mama saidthewayyoumoveeeeee!“ Pero ustane ispod oraha i pridruži se Žacu u pjevanju sljedećeg stiha.
„Gon’ make yousweat, gon’ make yougrooooove!“ sad se Dule, Mile i ja pridružimo ovoj dvojici pa otpjevamo do kraja prvu strofu.
„Ah ah childwayyashakethatthing
Gon’ make youburn, gon’ make yousting
Hey, heybabywhenyouwalkthatway
Watchyourhoneydrip, I can’tkeepaway.“

Crnac je izvukao mokru glavu iz kante i gledao kako mu pjevamo ispred prikolice pri čemu smo se držali za njezinu ogradu i snažno je ljuljali kao da smo na pravom koncertu – u prvom redu ispred pozornice. Svi smo zatvorili oči pa nismo vidjeli koliko je isprovocirani Crnac gubio razum. Prvo je kriknuo Pero, a odmah nakon njega i Dule. Mi ostali smo se na vrijeme povukli i Crnac nas nije uspio ugristi.
„Saćeteviđet šta je crni pas!“ vikao je Crnac gledajući bijesno nas petoricu, a potom je i par puta zalajao, sve dok ga u lajanju nije prekinuo Pero snažno ga odalamivši kundakom u čelo.
„Majku ti jebem srpsko-nigersku!“

Crnac se sruši na prikolicu, a Pero se primi za desnu stranu vrata gdje ga je crnac ugrizao, baš na ono mjesto gdje u filmovima najčešće grizu vampiri.
„Jel gadno? Kak izgleda?“ Pero je uplašeno pokazivao ranu Žacu koji ga je smirivao.
„Opusti se. Samo ti je otkinuo komad kože. Površinski. Ništa strašno.“
„Šta ako je bolestan?“ Pero nam se panično obrati.
„Ma zdrav je ko dren“, objasnim Peri i dodatno ga ohrabrim, „nikad ti taj u životu nije bio bolestan. Ni preladuimo nije.“
„Možda ti sad naraste ogromna kita?“Žac se našali, a ja se nasmijem. Pero me opasno pogleda pa se brzo uozbiljim.
Za to vrijeme Dule je gledao svoju podlakticu s koje je također bio otrgnut komad kože i komentirao nesretni događaj, tiho i za sebe.
„O Crnac jes lud, jebem te ludog…“
Ja prošećem do Crnca i opipam mu puls. Bio je živ. Kad sam opet pogledao ekipu, doživio sam najveći šok u svom životu. Žac, Mile i Dule izbezumljeno su gledali u Peru čija je koža potpuno potamnila. Bio je crnac – identične boje kože kao i Crnac. Nekoliko sekundi kasnije u crnca se pretvorio i Dule pa je Pero shvatio razlog naših izbezumljenih pogleda. Kad smo svi pogledali Duleta, i njemu je sve postalo jasno.
„Ne! Samo to ne!“ užasnuto vikne Dule i odjuri prema gostionici. Za njim potrči i Pero. Žac, Dule i ja gledali smo se u tišini neko vrijeme i nismo znali što bi rekli jedni drugima, pa smo i mi krenuli prema gostionici iz koje je dopirala buka, lom razbijanja namještaja i stakla.
Oprezno smo provirili. Iza šanka u „Vuku“ bila je polica s nekoliko boca žestokog pića, a iza boca stajalo je veliko ogledalo koje je dupliralo ponudu pića. Dule i Pero su u bijesu i očaju porazbijali boce, gostionica je smrdila na rakiju, konjak, čak se osjetio i slatkasti miris svadbenog kruškovca. Zatekli smo ih kako se gledaju u ogledalu širom otvorenih usta. Obojica izgledaju podjednako uplašeno i mi ne znamo kako da ih utješimo. Sjedamo za stol za kojim smo ranije sjedili. Pogledam u Žaca. Djeluje nekako zamišljeno, skrene pogled od pocrnjelog srpsko-hrvatskog para i zagleda se u daljinu.
„Koji je ovo kurac, majku ti jebem“, drhtavim glasom kaže Pero, ispusti automat, on padne na pod uz jak tresak, pa se okrene prema nama. Izgleda da se Pero od šoka potpuno otrijeznio. Pogleda nas i Dule kao da očekuje da im mi odgovorimo zašto se ovo dogodilo. Pero krene sporim korakom prema našem stolu, Dule ga prati u stopu. Kad je pocrnjeli Pero počeo sjedati za naš stol, Žac uperi automat u njega.
„Odbij crnčugo!“ rekao je to vrlo ozbiljno. Pero ga izbezumljeno pogleda i instinktivno ustukne. Izgledao je kao da mu želi nešto reći, ali nakon ovako neočekivanog poteza potpuno se smeo. Onda ga Žac počne automatom tjerati od našeg stola. To se ticalo i Duleta čija je crna glava izvirivala iza Perinog ramena.

„Sjedite tamo!“ pokaže im Žac cijevi automata najdalji stol od nas, u kutu gostionice, ispod slike na kojoj je vuk natjeravao uplašenog zeca. „Srbine! Uzmi Perin automat“, ja odmah potrčim do šanka i uzmem automat.
„Čemu ovo?“ Pero razočarano ispruži dlanove prema Žacu.
„Zašto?“ nešto tiše me upitaDule.
„Rasna segregacija! Ajde, gubite se tam!“ sad Žac ustane i još ozbiljnije zaprijeti Peri i Duletu. Pogleda me i kimne glavom da im i ja zaprijetim. Ja tako i napravim.
„Ajde! Slušajte naređenja!“ počnem im, kao prijeteći, mahati automatom sa šanka.
„Koji je tebi kurac? Mislio sam da smo prijatelji?“ reče Pero Žacu dok je pokunjeno hodao prema stolu, a Dule se obrati meni.
„I ja sam tako mislio za tebe.“
Nije mi baš bilo jasno zašto je Žac izveo cijelu ovu predstavu, međutim uskoro sam shvatio.
„Treba mi još samo da me netko od vas dvojice zarazi, pa da se i ja pretvorim u crnca“, reče Žac i sjedne za stol. I ja se vratim do stola dok se Žac obraćao Peri i Duletu u kutu. „Sjednite tamo i samo budite mirni. Moramo vidjet kaj bumo s ovom pizdarijom.“
„Da“, reče Mile i ustane. „Idem ja nama po pivo!“
„Pa nisam te mislio grist, idiote”, objasni Pero Žacu.
„Kak ja to da znam? Nije nas ni Crnac mislio grist – pa vidi kaj se dogodilo.“
„Čovječe, lik je puko jer smo ga zajebavali da je pas!“
„Il možda mrzi Zeppeline?“ nakratko se ubaci i Mile dok je iza šanka vadio pivo iz frižidera.
„To ne možemo sa sigurnošću utvrditi“, Pero je razočarano gledao u Žaca koji je značajno izgovorio tu rečenicu, a onda i ja progovorim.
„Slažem se sa Žacom. Možda ga je baš u tom trenutku obuzeo neki virus?“
„Kakav virus?“ upita me preplašeno Dule skočivši sa stolice.
„Sjedi dolje crnčugo!“ zaprijeti mu Žac i Dule sjedne pokraj crnog kolege.
„Neki virus bjesnila“, pojasnim Duletu dok nam je Mile dodavao pivo.
„Rekao si mi da nikad nije bio bolestan“, ljutit je bio Pero na mene.
„Pa i nije… Do sad“, potom pogledam Žaca. „Da niste bacali neko biološko oružje po nama?“
„Da – i nekom čudnom greškom oružje ne djeluje na Srbe, nego samo na crnce“, čula se ironija u Žacovom glasu.
„Dajte i nama pivo“, zamoli Dule.
„Odbij crnčugo!“ zaprijetim Duletu koji se odmah utiša. Žac me pogleda i zadovoljno otpije gutljaj piva. Onda značajno pogleda Mileta i mene pa progovori tiho da ga ova dvojica ne čuju.
„Mislim da i njih dvojicu trebamo zavezat sa Crncem.“
„Slažem se“, reče Mile.
„Tako je najsigurnije. Ne smijemo riskirat“, zaključim.
„Odvest ćemo ih onda nekom doktoru da ovaj vidi o kakvoj se bolesti radi“, Žac pogleda u Mileta. „Pogledaj po kućama i nađi lance ili neku deblju špagu! Trk!“
Kako je Žac ovo rekao malko glasnije, riječi su doprle do Pere i Duleta, koji su se uzvrpoljili dok je Mile napuštao gostionicu.
„Pa nećete nas zavezat jebem vam mater?“ čudio se Pero.
„Samo kratko dok vas vozimo doktoru. On će vas pregledati – možda vam prepiše i neki lijek.“
„Kakav lijek?“
„Ne znam… Neki za vraćanje na bijelu rasu.“
„Dobro –alzakaj moramo bit vezani?“
„Pero, crni Pero“, sad Žac shvati što je sasvim slučajno izgovorio pa prasne u smijeh. I ja mu se pridružim jer ovo je bilo baš smiješno. Najsmješnije su te šale za koje uopće nisi planirao da budu šale. Dok smo Žac i ja dolazili do zraka, Pero i Dule su nas strijeljali pogledima.
„A kako se ti točno zoveš Srbine?“ upita ŽacDuleta.
„Dule… Dušan.“
„Znači ti si onda… Karadušan–hahahaha!“
I ovo je bilo smiješno, ali nešto manje nego ono sa crnim Perom. Kad je Žac konačno završio sa smijanjem, pogleda ozbiljno svog ratnog druga.
„Dakle, Crni Pero… Kako sam ti objasnio, vaše vezanje je samo zbog preventive – da mi budemo sigurniji i opušteniji.“
„Ali, čovječe, rekao sam ti da te neću ugristi!“
„E, pa kako ja to mogu znati?“
„Pa prijatelji smo – zašto mi ne vjeruješ?“
„Više bi rekao da smo poznanici… A ne vjerujem ti zato što ti očigledno više nisi onaj stari Pero. Ti si sada Pero – crnac. Potpuno drugi čovjek. Kako ja da znam što ti je točno u glavi?“
Pero tugaljivo spusti pogled, a Žac ga počne ironično tješiti.
„Gledaj u ovome i dobre stvari. Možda ti je stvarno narasla kita.“
„Dule, aj pogledaj svoju kitu!“ podviknem Duletu koji je neko vrijeme gledao kroz mene, a onda ustane i zaviri u svoje hlače.
„I?“
Dule ništa ne odgovori, nego samo sjedne nazad i odmahne glavom.
„Logično da nije“, zaključim, „ostali ste bijelci – samo vam je koža pocrnla.“
Nakon četiri upitna pogleda, odlučujem im pojasniti svoju teoriju.
„Pa ako nisu dobili debele crnačke usne, ako im se nosevi nisu proširili i kosa im postala jača i kovrčava, onda im se ni kita nije povećala.“
„U pravu si Srbine“, pohvali me Žac. „Ne određuje samo boja kože rasu, nego i neke druge stvari.“
„Lubanja, prije svega.“
„Tako je! Postoje Indijci crnji od crnaca, a Indijci spadaju u bijelu rasu“, zaključi mudro Žac, ustane i prošeće do Pere i Duleta u kutu gostionice držeći ih na nišanu. Tamo ih krene pažljivo promatrati.
„Da, zapravo izgledate više kao Indijci. Osobito ti Karadušane. Crni Pero, ti zbog plavih očiju i ove irokeze izgledaš kao neki Indijac iz laboratorija.“
„Mutant“, dodajem.
„Jebem ti ja mater srpsku!“ izdere se Pero na mene, a onda i na Žaca. „I tebi jebem mater!“
„Znači nismo crnci – pa oslobodte nas onda ako smo Indijci“, zamoli Dule, ali tada se u gostionicu vrati Mile. U jednoj ruci drži impozantnu zbirku konopaca, a u drugoj veliki, još nenačeti pršut.
„Mogli bi i pojest nešto, ha?“ reče slavodobitno i baci pršut na stol.
„Aj prvo zavežite Crnog Peru i Karadušana“, reče Žac. Mile odvali od smijeha na šalu pa pohitamo nas dvojica na posao.
Dok smo brzinski vezivali Duleta i Peru za stolce, Žac ih je držao na nišanu.
„Gladan sam“, pogleda Dule u pršut na stolu.
„Nahranili bumo i vas dvojicu, ne brinite niš“, utješi ih Žac.
„Kak bum ti jebo mater Žac kad se ovo završi. Nemaš pojma.“
„Usro sam se… Ratni moj druže iz daleke i prijateljske Indije“, kaže cinično Žac gledajući kako Mile i ja dovršavamo vezivanje. Pero mu ne odgovori, nego samo pljune ispred njegovih nogu. Potom Pero počne čudno disati. Kao da je na usta pokušavao usisati sav zrak ovog svijeta, pri čemu mu je u grlu cvililo kao da orkanski vjetar pokušava ući kroz slabo izoliran prozor. Trajao je ovaj udah dobrih pola minute, a istovremeno se Perino lice izobličavalo, nekakvi facijalni cunamiji ga snašli. Mi smo se malo i uplašili pa smo se udaljili od „cvilećeg“ Pere. Kad je cviljenje završilo, zapanjeno smo ga gledali. Nos mu se proširio, zjenice su mu pocrnile, usne mu se podebljale, a irokeza mu se nakovrčala. Sad smo svi gledali u Duleta i čekali da se isto dogodi i s njim. Tako je i bilo. Dule i Pero se pogledaju, a mi im nismo morali posebno objašnjavati što se točno dogodilo. Dule je posebno zanimljivo izgledao jer mu je duga crna kosa potpuno očvrsnula i pretvorila se u kovrčavu okruglu formu kakvu su nosili tamnoputi funky i disco-pjevači sedamdesetih godina. Mikrofonka.
„E sad ste definitivno pravi crnci“, reče Žac i oprezno se približi Duletu i Peri. „Rijedak primjer Afrohrvata i Afrosrbina, ha?” Žac me pogleda ponosan na svoju dosjetku.
„Sad su im sigurno i kite narasle“, pretpostavim.
„Sto posto!“ dovikne Mile koji je iza šanka prevrtao po suđu. Smeta mi malo ta buka, ali izgleda da Žacu smeta još više.
„Kaj radiš ti?“
„Tražim neki nož da narežem pršuta.“
„Aj, stišaj se malo.“
Mile uspori potragu, Žac i ja se opet zagledamo u Duletovo i Perino tužno crno lice. Sad mi izgledaju kao da nisu tužni kao ranije, nego nekako glupavo tužni. Gledaju tupasto kroz mene i izgledaju kao neke biljke. To primijeti i Žac pa im se približi i čučne na nekoliko centimetara od njihovih crnih glava. Mahne im rukom ispred očiju, oni se trznu i smušeno ga pogledaju.
„Jeste dobro vas dvojica?“
Ne odgovaraju. Samo gledaju. Obojica poluotvorenih usta, vidim im bijele zube.
„Crni Pero? Karadušane?“ doziva ih Žac. „Jel me čujete?“
„Veve ni nani?“ upita Pero.
„Nani mimi?“ upita Dule.
„Šta je s njima jebote kruv?“ Mile prestane s rezanjem pršuta. Žac i ja se gledamo u nevjerici. Žac im se obrati na engleskom.
Do youspeakenglish?“
„Ni vapi mimi?“ upita Dule.
„O jebote – koji je ovo jezik?“ pogleda me Žac.
„Ko će ga znat? Neko afričko sranje…“
„Pa kaj bumo sad s njima?“
„Da nađemo nekog od plavih šljemova da nam prevede? Đe su oni uopće?“
„Razbježali su se oni prije vas. Jel zna možda Crnac neku riječ afričkog?“
„Oklen da zna? Nije nikad izašo iz našeg sela.“
„Fakat“, Žac se vrati za stol i sjedne na staro mjesto ne skidajući pogled s Pere i Duleta. „O jebote, pa ovo je totalni kaos!“
„Probaj pršuta – odličan je“, ponudi ga Mile.
Meni su za to vrijeme razne misli srljale kroz glavu. Pokušao sam si nekako objasniti ove nemile događaje, a onda sam se nečeg sjetio i odlučio to podijeliti sa Žacom i Miletom. Sjednem pokraj njih i probam pršut. Bio je dobar, možda malko preslan za moj ukus.
„Ljudi, ja mislim da Crnac sigurno ima taj virus u sebi otkad je rođen, ali to nije znao jer nikad živog čoeka nije ujeo“.
Žac me pogleda i nadoveže se na moju tvrdnju.
„Pa da – zato su ga i starci napustili! Oni su to po nečemu znali čim se rodio, ali bilo im ga je žao ubiti, pa su ga ostavili u vašoj vukojebini. Sigurno su bili iz tih različitih plemena – i kad se njihove krvi pomiješaju, rodi se dijete s virusom.“
„Moguće“, razmišljam kratko o Žacovim riječima, „jedino, ne razumijem… Pazte, šta da njegovi nisu studirali kod nas? Šta da je rođen u Africi? Šta bi tamo bilo kad bi ujeo nekog crnca?“
Žac kratko razmišlja pa naglo ustane od stola, revolucionarno podigne šaku uvis i pogleda Mileta i mene.
„Dragi moji Srbi, sve znam! Vaš Crnac kad ugrize crnca – ovaj se sigurno pretvara u bijelca! Dakle, imamo lijek za Crnog Peru i Karadušana! Idemo po Crnca!“
Žac i ja izletimo iz gostionice, a Mile ostane tanko rezati pršut.

 

Crnac još leži u nesvijesti na prikolici ispod oraha. Kad smo ga osvijestili preostalom vodom iz kante, potanko smo mu objasnili što se sve događalo nakon što je dobio kundakom u glavu. Na kraju smo ga zamolili da ih opet ugrize i da ih vrati nazad u bijelu rasu.
„Hahahahahahahaha!“ bila je Crnčeva reakcija.
„Kaj je tu smiješno?“ upita ga Žac.
„Pa sve, mili moj! Al nekako najviše onaj dio o miješanju krvi različitih plemena.“
„Jel ti nama to ne vjeruješ šta se deslo?“ pitam.
„Pa koja bi vam budala vjerovala, jebo vas ja?“
Iznervirani Žac ispali nekoliko metaka prema lancu koji pukne i Crnac konačno postane slobodan.
„Idemo!“ naredi Žac. Crnac skoči s prikolice na zemlju, a Žac odmah uperi automat u njega. Crnac ga začuđeno pogleda.
„Šta sad ne valja?“
„Ne valja to kaj grizeš ljude koji se onda pretvaraju u crnce pa strahujem za osobnu sigurnost i boju kože. Kreni prema bircu!“
Crnac je hodao prvi, a Žac i ja smo ga držali na nišanu. Kad smo prešli cestu i ušli u gostionicu, Crnac je zamrznut stao i zagledao se u Peru i Duleta.
„O sunce te žarko sagorlo!“
„Oš pršuta probat?“ upita ga Mile punim ustima, mrmljajući.
Crnac mu ništa nije odgovarao. Samo je zapanjeno gledao u Afrohrvata i Afrosrbina. Oni su i dalje imali onaj odsutan, tupi pogled.
„Ajde“, bocne Žac cijevi automata Crnca u leđa.
„Šta?“
„Ugrizi ih!“
„A oklen znaš da će funkcionirat?“
„Pa ne znamo dok ne isprobamo!“
Crnac kratko razmisli, stisne debele usne, pa se okrene prema meni i Žacu.
„U redu – ugrist ću ih. Ali imam ja i neke svoje uvjete!“
„Da čujemo“, reče Žac.
„Oću da me pustite da se vratim nazad u selo.“
„Može, al ne dam ti traktor“, postavim i ja svoj uvjet, a Žac se ne usprotivi Crnčevoj molbi, ni mojem uvjetu.
„A kako ću nazad?“
„Pa pješke! Neću valjda ja pješačt do Srbije?“
„Ili ja?“ ubaci se opet Mile punih usta.
„Dobro, koji ćeš kurac u praznom selu?“ upita ga Žac.
„Pa vrat će se ljudi…“
„Oće kurac! Ćao Krajina!“
Neko vrijeme smo svi šutjeli. Ja sam razmišljao o Peri dok je bio bijelac. On ne bi Crncu dozvolio da se vrati u selo.

„Ovakbumo– imam plan!“ progovori Žac. „Za početak Crnac ugrize Crnog Peru i Karadušana i vrati ih nazad na bijelu rasu. Onda odbacimo Crnca u vašu vukojebinu. Poslije odemo do najbližeg grada. Koji je najbliži grad?“
„Pa Lapac“, odgovorim i uzmem malo pršuta sa stola. Jest slan, al jesam i gladan.
„Mene i Peru odbacite do tog Lapca. Tamo bumo pronašli nekog od naših da se vratimo u Zagreb. Onda vas trojica odlazite na traktoru u Srbiju i to je kraj priče.“
„Zvuči dobro“, kažem.
„I meni“, konačno je zadovoljan bio Crnac.
„Ajmo na posao“, reče Žac, pa sva trojica prošećemo do Duleta i Pere. Ovi se sad zagledaju u Crnca.
„Bogam, obojca ste zgodniji vako“, kaže im Crnac. „A viđeDuleta, sunce ti jebem, kako ti je smiješna kosa!“
„Ne razumiju te oni“, pojasnim mu.
„Svaćam–reko sam to nako, više za sebe…“
„Unasema svahili?“ upita ga Pero, a Crnac pogleda Žaca.
„Šta reče Pero?“
„Kak ja da znam kaj je reko Pero, kretenu?!“ malo se iznervira Žac.
„Spomenuo je svahili! Sigurno pita dal govorimo svahili!“ zaključim.
„Ne govorimo svahili“, objasni Crnac Peri i Duletu mlatarajući rukama, pa se opet obrati nama:

„Đe se govori uopće svahili?“
„Mislim da je Kenija, tako nešto“, prisjeća se Žac.
„I u Tanzaniji čini mi se – cijeli taj tamo dio đe su najcrnji crnci“, prisjećam se.
„To znači da su moji tamo odnekle?“ upita se Crnac.
„Vjerojatno“, požuruje ga Žac. „Aj grizi!“
Crnac se neko vrijeme koncentrira, a onda krene na posao. Približi usta Perinom vratu, sa suprotne strane od one koju je ugrizao prvi put, a onda naglo ustane, kao da se nečega sjetio. Crnac zavuče ruku u džep Perine uniforme i izvadi svojih 150 maraka pa nas pogleda.
„Samo vraćam svoje.“
„U redu je, u redu je – daj više grizi!“ požuruje ga Žac.
Kriknuo je Pero kad ga je Crnac ugrizao za vrat, slično kao što je kriknuo Dule kad ga je Crnac ugrizao za podlakticu.
„Evo ti, isper usta“, do nas je stigao i Mile s pivom koju je dodao Crncu. Ovaj otpije gutljaj i ispljune. Potom nategne još par gutljaja.
Neko smo vrijeme Žac, Crnac, Mile i ja stajali nasuprot zavezanima Afrohrvatu i Afrosrbinu i čekali da se pretvore u bijelce. Međutim, to se nikako nije događalo pa smo sjeli za stol i otamo ih promatrali.
„Možda ne radi ako prije ne otpjevamo Zeppeline?“ upita se Mile.
„Ti si neka veća budala. Dobro je rekao Pero da su bubnjari najveći kreteni“, reče Žac.
„Dok je bio bijelac“, Mile odglumi tugu za starim vremenima što prilično nasmije Žaca.
„Ljudi, ovo ne radi. Šta ćemo sad?“ upitam.
Nitko nije imao neku dobru ideju. Onda smo svi istovremeno navalili na onaj pršut i zalijevali ga pivom čekajući da se Pero i Dušan vrate u bijelce, ali to se nije dogodilo. Sjedili su tamo tupih i jadnih pogleda, zavezani ispod slike na kojoj je vuk natjeravao uplašenog zeca.
Mile vozi traktor. Žac, Crnac i ja sjedimo u prikolici. Žac i ja smo naoružani automatima, a Crnac onim nožem kojim je Mile rezao pršut. Afrohrvata i Afrosrbina zavezali smo lancem za metalnu ogradu prikolice. Prije pola sata napustili smo gostionicu „Vuk“ i sada se vozimo prema Lapcu. Nitko ništa ne govori. Nadamo se da u Lapcu postoji neki doktor koji bi nam pomogao s ovom nesvakidašnjom pojavom. Gledamo cestu iz koje isijava, gledamo u spaljena lička polja. Nigdje sela, nigdje vode, nigdje ljudi, ni ptice se ne čuju, samo naš traktor trese i brunda. Muka mi je.

Ni u Lapcu nigdje nikog. Čak ni uobičajenog psa koji prelazi ulicu ili glavni trg kao u filmovima. Grad je prazan, još prazniji nego naše selo – normalno i logično jer i najmanji grad veći je od najvećeg sela pa izgleda uvijek i praznije. Dovezemo se do doma zdravlja u gradiću. Zapravo, više je to ambulanta. Nije je bilo teško pronaći – roditelji su me nekoliko puta vodili ovdje kad sam bio mali pa sam znao gdje se otprilike nalazi. Žac, koji je bio zadovoljan mojim poznavanjem lokalne geografije, i ja iskočimo iz prikolice i krenemo do ulaza. Preskočimo četiri stepenice, protresemo kvaku, ali vrata su zaključana. Onda lupamo neko vrijeme nogama i rukama po vratima, stvaramo priličnu buku, uzalud, nitko ne otvara, pa se vratimo do traktora. Crnac je u međuvremenu sišao s prikolice. Drži onaj nož u ruci i traži svoj odraz u oštrici. Izgleda kao da mu je dosadno – mislim da jedva čeka da se vrati u naše selo i nastavi s uobičajenim životom. Mile sjedi za volanom i gleda Crnca, kao da i on svoje lice želi pronaći u oštrici njegovog noža. Pero i Dule, njihov Afrohrvat i naš Afrosrbin, sjede zavezani za prikolicu i dalje tupo gledaju ispred sebe.
„Ovdje nema nikog – svi su pobjegli“, kaže mi Žac i položi automat na rame kao vojnik u nekom američkom filmu iz Vijetnama kad je pauza između dvije bitke. „Ajmo ovako“, kažem dok se polako vraćamo prema prikolici. „Peru i Duleta odvežemo i zavežemo za onu tamo banderu”, pokažem mu automatom na rasvjetni stup desetak metara od nas, „a mi ćemo svako svojim putem. Njih će već neko pronać…”
„A što ne bi i njih dvojicu odvezli sa mnom u selo?” reče Crnac značajno. „Nek žive sa mnom tamo da nisam sam. Polako ih mogu i jezik naučit. A mogu i oni mene svoj.”
„Misliš tvoj?” reče mu Žac.
„Jest bogami – bio bi red da naučim i materinji jezik nakon svih ovih godina.”
„Hm…” Žac kratko razmisli. „To je previše riskantno. Ne znam ja Crnac zapravo niti tko si ti niti kakve su ti točno namjere. Ostavimo vas u selu, vas trojica se odmetnete, grizete ljude i opa – evo nam hrpe crnaca i SAO Afrike za koji dan!”
„Ma đe oni da grizu, vid ih kako su miroljubivi”, molećivo mu odgovara Crnac.
„Nisu oni problem – ti si!”
„Ma neću nikog grist – evo, obećajem!”
„Žao mi je! Ne mogu riskirati”, Žac uperi automat u Crnca. „Da se o meni poslije priča da sam mogao spriječiti širenje bolesne zaraze, a nisam! Baci nož!” Žac pogleda u mene dok je Crnac ljutito bacao nož daleko iza svojih leđa. „Veži ga za onu tvoju banderu!”
„Ovo nije bio dogovor!” Crnac je ljutito širio ruke.
Na trenutak mi proleti kroz glavu da i ja imam automat u rukama i da sam u poziciji da odbijem zapovijed, ali to mi je samo proletjelo kroz glavu u mikrosekundi. Priveo sam Crnca i počeo ga vezivati za banderu konopcem kojim su bili vezani Crni Pero i Karadušan u gostionici „Vuk”. Žac je pomno pazio na cijelu radnju, a Mile je sve to promatrao sjedeći na vrelom asfaltu naslonjen leđima na traktorsku gumu.
„Slušaj me Crnac”, neuobičajeno ljubazno obrati mu se Žac, „priznajem, zajebao sam. Nisam ispoštivao dogovor – inače nisam takav lik, ali molim te i da ti shvatiš mene. Strpi se samo dok netko ne dođe ovdje, samo da vas pregleda, kaže da ste ok i možete sva trojica u to tvoje selo.”
„Kad će neko doć?” upita Crnac.
„Kak da znam – nisam vidovit”, Žac pogleda oko sebe sablasno prazan grad. „Valjda u ovoj vukojebini ima neki telefon”, rekao je ovo više za sebe. Kad sam dovršio vezivanje Crnca, obratim se Žacu.
„Slušaj… Mile i ja bi onda sad krenuli.”
„Ja stvarno ne znam kaj vas više zadržava.”
Žac i ja prošećemo do traktora. Mile je već bio za volanom i uključio motor.
„Čekaj debilu!” vikne mu Žac. „Crni Pero i Karadušan ostaju ovdje na promatranju!” onda meni pokaže glavom na prikolicu. „Otkvači je.”
Ja otkvačim prikolicu pa se rukujem sa Žacom. Krenem na traktor, a onda čujem kako me glasno doziva.
„Alo Srbine!”
Okrenem se i vidim ga kako mi pokazuje rukom da mu vratim automat. Napravim neki izraz lica iz kojeg je mogao shvatiti da se izvinjavam na zaboravnosti. Vratim mu automat.
„Sretno”, kažem.
„Sretno”, kaže i on meni.
Pogledam prema Crncu i susretnem se s njegovim bijesnim pogledom.
„Crnac, sretno!”
„Krepaj majmune!” vikne Crnac i pljune prema meni.
Mile pokrene traktor i mi krenemo na neizvjesno putovanje prema zemlji naših predaka. Nakon pedesetak metara začujemo pucnjeve iza sebe. Žac je pucao u vrata ambulante. Potom ih je snažno udario nogom i uspio razvaliti. Ušao je unutra kao neki komandos – vjerojatno će potražiti telefon i pokušati dozvati nekoga tko će pomoći razmrsiti ovu kompliciranu situaciju. Crnac je ispratio pogledom Žacovu radnju. Afrohrvat i Afrosrbin sjedili su na prikolici i dalje tupo gledali ispred sebe. Tad sam u daljini uočio i velikog crnog mačora koji je polako prešao praznu ulicu do prve bandere, onjušio je i samo nastavio dalje, pa sam se pomalo osjećao kao u nekom filmu.

https://www.partizanskaknjiga.com/

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

The post Vikend priča: Crnac u oluji appeared first on Korzo.

Tekst u fokusu: Otvorena vrata savremenoj umetnosti u Galeriji Matice srpske

$
0
0

Poklon-zbirka Save Stepanova od 18. jula (do 7. septembra 2019) nalazi se u Galeriji Matice srpske, kada je otvorena izložba poklonjenih radova. Na otvaranju su govorili upravnica Tijana Palkovljević Bugarski, darodavac, likovni kritičar/kolekcionar Sava Stepanov, a prvi put se na crvenom tepihu javno predstavila kustoskinja Miroslava Žarkov koja je uz Danila Vuksanovića mlađa autorka izložbe. To je naš Tekst u fokusu, uz napomenu da je ovo lep primer kako se u jednoj od naših najuglednijih nacionalnih kulturnih ustanova daje šansa mladima. Foto: korzoportal

Tijana Palkovljević Bugarski, Sava Stepanov, Miroslava Žarkov, Danilo Vuksanović

Izložbu prati publikacija Poklon-zbirka Save Stepanova sa uvodnim tekstom upravnice Tijane Palkovljević Bugarski, sa darodavcem Savom Stepanovim razgovarao je Danilo Vuksanović, a raspravni tekst napisala je Miroslava Žarkov, sledi i katalog poklonjenih radova.

Za Miroslavu Žarkov rad na izložbi Poklon-zbirka Save Stepanova  bio je zahtevan, ali izuzetno zanimljiv istraživački posao na polju moderne umetničke produkcije.

 

Miroslava Žarkov na otvaranju izložbe Poklon-zbirka Save Stepanova: Bilo je zaista pravo uživanje raditi na ovoj izložbi. To je bila jedna istinska avantura za mene kao kustosa, jer sam se u Galeriji Matice srpske češće bavila delima velikana tradicionalne nacionalne umetnosti, a onda je pred sve nas zaposlene u Galeiji stigla ova jedinstvena kolekcija novije srpske umetnosti, dar Save Stepanova. Poklon-zbirka Save Stepanova se sastoji od 75 umetničkih dela kojima se predstavlja čak 57 umetnika koji su stvarali na vojvođanskom umetničkom prostoru u periodu od 60-ih godina 20. veka, pa do početka 21. veka, do 2017. godine. Ova kolekcija pokazuje raznovrsnost likovnih izraza i izuzetno bogatstvo tehnika i tehologija izrade umetničkih dela, što i jesu osobenosti moderne i postmoderne umetnosti. Samo površnim pogledom na izložbu primetićete ovu šarenolikost – od fotografija koje dokumentuju performanse, fotografija slatih pomoću fiksne telefonije, ručno pravljenog kartona, do kolažnih tehnika i klasičnih tehnika ulja ili akrila na platnu. Dela iz Poklon-zbirke Save Stepanova nastala su kao produkt različitih umetničkih linija i stremljenja, i zbog toga se samo grubo posmatrano mogu smestiti u kategorije konceptualne umetnosti, neoekspresionističke prakse i geometrijske apstrakcije. Na izložbi ćete imati priliku da vidite i prepoznate ove tri celine, međutim, primetićete i nemogućnost da se umetnost smesti u bilo koju kategoriju. Upravo zbog toga je neka dela bilo lako premeštati iz jedne celine u drugu a da se ona pritom i dalje na svom mestu. Zahvaljujući kolekciji Save Stepanov koju je poklonio Galeriji Matice srpske, nastavljen je s jedne strane kontinuitet darivanja, kao prakse koju je započeo Sava Tekelija i na kojoj se zasniva kolekcija ove Galerije, ali je s druge strane nastavljen i kontinuitet u popunjavanju naše kolekcije delima savremene umetnosti.

Oprema teksta korzoportal

PROČITAJTE I: galerija-matice-srpske-nova-poklon-zbirka-otvaranje, somborski-salon-2018, simpozijum-skulpture-meander, zbirka-savremene-galerije-zrenjanin, groznjan-grad-umetnika-pola-veka-trajanja, foto-esej-groznjan, 

 

The post Tekst u fokusu: Otvorena vrata savremenoj umetnosti u Galeriji Matice srpske appeared first on Korzo.


Omnibus: Lisabonska priča

$
0
0

Omnibus o Lisabonu koji je za korzoportal napisala Slađana Velendečić Milaković. Otkriva ga sa neskrivenom ljubavlju od 2003. godine do danas, živopisno predstavljajući četiri lika glavnog glumca, u četiri kostima – Grad Lisabon.”… Čini se da mi nikad neće biti dosta ove ljubavi sa gradom u kojem je 365 dana u godini festival uličnih svirača, grada ludog noćnog života u kome se noć završava kad sunce uveliko istrči na teren…”  Foto: Slađana Velendečić Milaković, Milan Mandić

Slađana Velendečić Milaković

Prvi put smo se sreli 2003. godine, na rubu Evrope – Grad i ja, ali kao da smo već bili stari znanci. Zajednički prijatelji –Saramago, Kamois, Venders, Amalija, Mariza… učinili su da se dogodi ljubav pre prvog pogleda. Od tada, srećemo se s vremena na vreme, sazrevamo i menjamo se, ali je moj utisak uvek isti – ovaj moj zavodnik je pravi glumac koji menja uloge i kostime od kvarta do kvarta, u svakoj ulozi je maestralan i ima savršeno skrojene kostime.

Prva priča: Rođenje grada – Alfama. Kostim mu je srednjovekovni lavirint uličica oko tvrđave na Brdu Svetog Đorđa. Na vrhu brda, jednog od sedam na kojima leži današnji Lisabon, rodio se grad. Tu su svoja naselja formirali Feničani, Grci, Kartaginjani, Rimljani i Mavari, a ovde je posle osvajanja prvog portugalskog kralja Alfonsa Enrikeša, krunisan i titulom glavnog grada.

Najčuveniji lisabonski tramvaj broj 28

Od srednjeg veka do danas Alfama se nije mnogo menjala. Još uvek se u njoj možete izgubiti – srećno izgubiti. Lutanje će uvek biti nagrađeno – nekom skrivenom krčmom sa tri stola, gde se nudi dnevni meni i to zapar evra, koji kao da je pretekao domaćici dok je kuvala ručak za svoju porodicu. Nagrada može biti i vidikovac sa pogledom koji oduzima dah. Možete naleteti na skriveni trg, gde meštani sede u hladu usamljenog drveta ispijajući žinju, lokalni liker od posebne vrste višnje – žinje. Oni često iznose žinju na tacni, jer su shvatili da turisti za jedan evro rado potegnu to slatkasto piće i osete se kao domaći. Sve odiše pomešanim mirisima – sveže sparvljene hrane i omekšivača koji povremeni vetrić krade sa razapetih štrikova na kojima je rašireno rublje. Atmosferu upotpunjuju zvuci – kanarinaca u krletkama, žamora razgovora koji dopire iz restorančića, ili kroz otvorene prozore kuća, vike vozača rikši koji nude nezaboravnu vožnju po lavirintu Alfame, zvona istorijskog tramvaja broj 28, fada… Fado je čuvena pesma o ljubavi, fatalnosti, tuzi, nadi, nedostajanju… Da li su je prvi počeli pevati robovi sa obala zapadne Afrike ili mornari koji su svoje domove menjali za put u nepoznato, još nepostojeće, ne zna se. Zna se samo da se sa dokova Lisabona raširila i ostala kao odraz portugalske duše.

Druga priča: Četvrt Belem. Kad odmaknete od Alfame i uz reku Težo pođete u pravcu mirisa Atlantika, stižete do četvrti Belem. Tu Grad menja ulogu: smelo ulazi u lik otkrivača novih svetova, eksploatatora svojih kolonija, beskrupuloznog trgovca ljudskim životima; ogrće se kitnjastim kostimom, da se pred svima šepuri slavom koja ga je podigla na tron sveta.

To je bilo zlatno doba Portugala – 16.vek, kada se bogatstvo najviše trošilo na raskošne građevine, prepune ornamenata sa simbolima koji su Portugalcima doneli slavu i moć– brodskom užadi, lengerima, egzotičnim začinima, zlatom, dragim kamenjem…. Belemom dominira Manastir Svetog Žeronima i Belemska kula iz 16.veka. Iako je davno prošao taj zlatni vek, ovaj kvart je nastavio da se kiti simbolima nekadašnje slave.Tako se u njemu nalazi Pomorski muzej, Muzej kočija, Muzej industrijskog dizajna, Muzej arhitekture, Muzej velikih portugalskih bitaka, Etnografski muzej.

 

Tu je i nekadašnja kraljevska, danas predsednička palata. Uz ukus čuvenog kolačića pašteišdi Belem i portugalske kratke espresso kafe – bike, te mirisa reke koja polako postaje okean, osetićete snažno prisustvo portugalskih nacionalnih heroja: princa Henrija Navigatora, bez čije vizije bi Portugal možda zauvek ostao uz skute jedinog suseda koji ga neprekidno vreba i priželjkuje, i ne bi se otisnuo okeanom u nepoznato te čitav svet učinio svojim susedstvom; Vaska da Game tj.Vaška – kako njegovo ime šuštavo izgovaraju Portugalci, koji je upravo odatle isplovljavao u ekspedicije; Bartolomea Dijasa, Albukerka, Kabrala, kralja Manuela srećnog kralja čiji je jedini zadatak bio da troši bogatstvo koje se slivalo sa svih strana; iskusnih ribara koji su postali prvi profesionalni moreplovci, kartografa, geograf,; misionara… Sve njih opevao je Kamois u svojim Luzijadama i možda svojim stihovima doveo do promene scenografije odnosno gradu „poturio” novi scenario – o padu.

 

Treća priča: O padu i uzdizanju. Kada je sve u najboljem redu, kada vlada izobilje i kad Kamois neprekidno peva o slavnim podvizima, uzavrela krv princa Sebastijana poželi da nadvisi, ili bar da ponovi uspehe predaka. Priželjkujući podvig kojim će zaslužiti strofu u Luzijadama, Sebastijan ni jednu prepreku nije video, mislio je brzo, delao još brže, pravio neoprostive greške i…  začas je lukavi, moćni sused namirisao da je vreme da čvrsto prigrli nestašno čeo – Portugal, mnogo čvršći nego onaj iz kojeg se mlađani Alfonso Enrikeš drznuo izmigoljiti. Priča o silasku Lisabona sa trona sveta je priča o okupaciji Španije, strašnom zemljotresu 1755. godine, obnovi i stvaranju jednog novog grada u gradu, krizi, siromaštvu, diktaturi, prividnom miru i blagostanju tokom Drugog svetskog rata, špijunima, igrama sudbine, besmislenim ratovima za očuvanje kolonija u vreme kada čitav svet pleše u jednom potpuno drugom ritmu i po novim pravilima, o odlivu stanovništva…Međutim, kraj je srećan, a stiže 1974. godine u Karanfil revoluciji koja prekida godine diktature bez kapi prolivene krvi.

Čuveni slatkiš pašteišdi Belem

Priča (treća u ovom omnibusu) o tim teškim vremenima bila bi predugačka, a kostim za novi lik Grada (Lisabona) dorađivao se doskora i konačno dobio sve delove – Bajšu, Šijado, Bairo alto, Aveniju oslobođenja, Trg Rosio, Trg markiza Pombala. Markiz Pombal bio je glavni dizajner ovog kostima. To je čovek koji je vizijom i autoritetom obnovio deo grada potpuno porušen u zemljotresu i to po ugledu na moderne evropske metropole. Krasili su ga široki bulevari, ulice koje se seku pod pravim uglom, liftovi koji vas začas podignu sa jednog na drugi kraj ulice odnosno na vrh brda, gde se ugnezdio vidikovac ili neki šarmantni restorančić. A tu vas uz čašu mladog ili nekog “jačeg” vina (u Portugalu je vino ozbiljan/delikatan proizvod kome se tako i pristupa u konzumiranju) čeka tanjir alentežanske svinjetine sa školjkama, bakalara koji se sprema na 365 različitih načina i nacionalno je jelo (iako ga u ribom prebogatim vodama Portugala nema, uvozi se sa severa Evrope), morskih plodova iz kataplane – specijalne posude u kojoj hrana ima „ukus plus”, ili možda tanjir delikatesnih škembića… Što god izaberete, pokajati se nećete, jer je portugalska kuhinja u osnovi mediteranska, a oplemenjena uticajima iz svih krajeva u koje Portugalci nekad stigoše, praznik za nepce.

 

Četvrta priča: Vaskrsgrad. Kad pomislite da ste sve videli u Lisabonu, otvara se prostor i za završnu epizodu ove šetnjevaskrsgrad. Pred vama stoji grad u modernom kostimu napravljenom od čelika, stakla i betona. Ušetate u Park nacija, novi kvart, novi grad u Gradu, u kojem vam se za trenutak učini da ste osvanuli u Dubaiju. Ali ne, to je novi kutak Lisabona nastao kada se Portugal počeo stidljivo vraćati na evropsku pozornicu dobivši najpre titulu Evropske prestonice kulture, a zatim domaćina Svetske izložbe Expo i domaćina Evropskog prvenstva u fudbalu kada je koristio slogan Portugal je otkrio svet, vreme je da svet otkrije Portugal.

 

Čini se da mi nikad neće biti dosta ove ljubavi sa gradom u kojem je 365 dana u godini festival uličnih svirača, grada ludog noćnog života, u kojem se noć završava kad sunce uveliko istrči na teren, grada preljubaznih ljudi, odličnih muzeja, parkova koji su, kako neko reče pozornice biljnog delirijuma, vidikovaca, mirisa, zvukova, ukusa, sjaja, bede, Grada musavog šarma koji je svakoj ravnodušnosti odavno podigao crveni karton – grada koji je piše sa velikim slovom “G”.

PROČITAJTE I: tekst-u-fokusu-japan-povratak-iz-buducnostitekst-u-fokusu-cemu-cajmoja-porodica-i-druge-zivotinjevladimir-cervenka-umetnik-fotografijeintervju-jarmila-vesovic-umetnost-zblizava

 

 

The post Omnibus: Lisabonska priča appeared first on Korzo.

Andrej Strehovec: Progresivni momenti u Kragujevcu / Stambena zgrada N8

$
0
0

Iz časopisa Društva arhitekata Novog Sada (DaNS) prenosimo delove teksta u kome Andrej Strehovec analizira stambenu zgradu u Kragujevcu (Nemanjina 8) čiji je autor arhitektonski Studio Simović – Petar i Marija Simović, analizirajući kvalitetnu gradnju u manjem mestu. Foto: Relja Ivanić

 Osnovni napredak ima veze s tumačenjem osnovnih ideja , Alfred North Whitehead, engleski matematičar i filozof

Srbija je u procesima društveno-ekonomske tranzicije u poslednjih 25 godina pokazala da je zemlja velikih razlika, pogotovo kada se radi o arhitektonskim procesima u glavnom gradu u odnosu na ostale regionalne centre države, kao što je Kragujevac. Beograd kao prestonica daje utisak da se radi o odvojenoj državi, pogotovo u smislu kapitala koji se ulaže u građevinarstvo. Međutim, primetno je da kvalitet arhitekture nije uvek u ravnopravnoj razmeri sa visinom investicije i da se određeni progresivniji, eksperimentalniji i kvalitetniji arhitektonski poduhvati dešavaju u drugim regionima Srbije…

… Kad smo početkom 2018. spremali izbor za nagradu Big Arhitektura (Slovenija), kao ko-selektor pretraživao sam savremenu arhitektonsku scenu Srbije. Pokušao sam da izbornoj komisiji predložim i neke radove koji još nisu bili objavljivani po većim i svetskim arhitektonskim portalima i tako sam naišao na stambenu zgradu N8, koja je samo godinu nakon stambene zgrade N1 projektovana od strane istih autora i izgrađena u istoj kragujevačkoj ulici. Uz fenomen “perifernog momenta”se tako možemo zapitati: da li je arhitekturu Studija Simović moguće smestiti u sličan diskurs, gde bi u simbiozi sa lokalnim kontekstom dala prepoznatljiv i svež arhitektonski izraz?

Foto: korzoportal

Arhitektonsko rešenje N8

Za zgradu N8 Studija Simović koristio bih izraz “jako korektna” arhitektura, u smislu da su arhitekte očigledno koristili svoj maksimum, da bi iz postojećeg budžeta izvukli što više. I to sve sa najboljom namerom, kako bi se ova arhitektura u Kragujevcu predstavila kao pozitivan primer jednostavne ali interesantne stambene zgrade. To znači da nisu potrebni najskupliji materijali ili agresivna dizajnerska rešenja da bi se postiglo nešto što predstavlja trajni kvalitet, a da to, u isto vreme, može da bude zanimljivo i za globalnu publiku.

Možda je najveći kvalitet ove zgrade u tome da efikasno tumači i materijalizuje osnovnu arhitektonsku ideju projekta, a to su dva, sa stepeništem spojena, stambena volumena, koja su smeštena uz parternu linijsku vezu između ulice i bašte. Tu dalje je objekat koji je razrađen funkcionalnim i detaljnijim operacijama. Stepenište je uvučeno i niže pozicionirano od krova. Na taj način je potpuno jasna vidna podeljenost stambenih volumena, koji se zbog toga uklapaju u okolinu, gde preovlađuje sitnije građeno tkivo. Diverzifikacija ova dva volumena je zapravo još snažnija jer stambeni volumen, koji se obraća ulici, ima fasadu od betonskih listela (pločica od betona debljine 2,5 cm), a stambeni volumen, koji je okrenut prema vrtu, običnu belu malterisanu fasadu (jedino je stambena sokla do visine cca. 1 metar obložena kamenom).

Slično kao što su likovno – preko kamene obloge – diskretno povezana oba volumena, tako je preko narandžasto-crvene boje povezan parterni deo oba stambena volumena. Ta crveno-narandžasta se rasprostire i na rampi za podrumsku garažu, a i na ulicu, te se pojavljuje na plafonima balkona prema ulici i na nadstrešnici, što daje efekat kao da se boja ulice ogleda u balkonima. Tako se zgrada sa okolinom sklapa i povezuje preko segmentiranog volumena, a boja i materijali su u većoj meri njen lični izraz, koji nema puno veze sa okolinom (što bismo mogli da preispitujemo kao konceptualni stav).

Kvalitetan arhitekonski jezik se vidi kroz celokupni pristup, ali i u tehničkim i likovnim detaljima. Na fasadi su, recimo, korišćeni retko viđeni “estetsko-dekorativni” kavezi za individualne klima uređaje, koji se u tom finansijskom rangu zgrade obično nezaobilazno montiraju na fasade.

Interesantno rešenje je i nadstrešnica sa ulične strane, koja to zapravo nije, nego se radi više o geometrijskom udubljenju ili redukciji geometrijskog osnovnog volumena kako bi se postigla arhitektonska dinamika i uspostavio ambijentalni doživljaj. Ta redukcija volumena u isto vreme obezbeđuje dovoljno odmaknuća od susedne kuće. Noćno osvetljenje tih geometrija iznad ulaza preko nekoliko podnih reflektora je takođe opušteno ambijentalno i dobro eksperimentalno rešenje.

Klasičniji pristup je korišćen kod racionalnih manjih i rešetkasto raspoređenih otvora za prozore. To daje izgled sređenosti i stabilni antipod dinamičnim udubljenjima i koloritu. Viši nivo arhitektonskog angažmana se ukazuje na detaljima posebno obojenih okvira prozora, kao i na kompoziciji traka od betonskih listela na fasadi…

Evropski momenat zgrada N8 i N1 u Kragujevcu

Zgradu N8 možemo posmatrati kao logični i lucidni razvojni nastavak zgrade N1 (Studio Simović), koja je izgrađena na suprotnoj strani Nemanjine ulice pre dve godine i koristi sličan stambeni volumen te sličan ritam i proporciju prozora. Međutim, fasada N1 je u primeni materijala potpuno drugačija od N8, i nosi vlastiti dizajnerski izraz…

Zgrade N8 i N1 se na svaki način referišu na paletu kvalitetnih arhitektonskih rešenja u savremenom evropskom prostoru, dok su investicije puno manje a procesi projektovanja i realizacije nesigurni. U arhitektonsko-likovnom smislu možemo da se referišemo na holandsku arhitekturu, tačnije amsterdamski pristup arhitektonskog spajanja sličnih stambenih volumena (na primer lokacija Borneo-Sporenburg u Amsterdamu), od kojih svaki ima jedinstven ali kvalitetan arhitektonski izraz, što kreira raznovrsnu paletu uličnih doživljaja.

Iako su zgrade Studija Simović u odnosu na druge evropske i regionalne centre na svojevrsnoj ekonomskoj periferiji, oni su ovu lokaciju iskoristili u pozitivnom smislu i otvorili arhitektonsko-kulturne razvojne mogućnosti, koje nikako nisu marginalne. Ironija je u tome da je od strane nestručne javnosti baš takva dodata razvojna vrednost, često posmatrana kao marginalna, ocenjena kao nelegitimna, nepotrebna ili uglavnom neisplativa, iako se ona u istoriji uvek pokazivala kao jedna od glavnih razvojno-ekonomskih sadržaja. Zato je za preporuku svima, pogotovo novozainteresovanim potencijalnim investitorima, da pokušaju preciznije da shvate šta se to zbiva u Nemanjinoj ulici u Kragujevcu.

Oprema teksta korzoportal

PROČITAJTE I: casopis-za-arhitekturu-i-urbanizam-dans-novi-broj, asopis-koji-prevazilazi-granice-grada-dans, dans-polemika-na-rusevini-moderne-misli-zgrada-generalstaba-beograd, foto-esej-bauhaus-vek-kasnije-berlin, izlozba-fokus-na-modernizam-arhitektura-novog-sada-1970-1985, intervju-relja-ivanic-arhitektura-u-objektivu

The post Andrej Strehovec: Progresivni momenti u Kragujevcu / Stambena zgrada N8 appeared first on Korzo.

Novosadsko muzičko leto, etno, džez i fank

$
0
0

Kada protutnji Exit, kada se završe četiri pozorišna festivala u Novom Sadu i već etabliranoj otvoreno sceni u Čortanovcima, tiho nam se stvori nezamenljivo, nepretenciozno, a programski kvalitetno osveženje – Novosadsko muzičko leto. Prvi koncert je 27. jula – Grupa Divanhana.

Grupa Divanhana, subota, 27. jul, 21h, Vrt srednjoškolskog doma Nikolajevska 1 (u slučaju kiše Sinagoga) – “Sevdah pod lipom”. Divanhana je bosanskohercegovački sevdah bend. Početkom 2009. godine osnovala ga je grupa mladih studenata Muzičke akademije u Sarajevu. Divanhana izvodi tradicionalnu muziku zemalja Balkana sa fokusom na sevdalinku, ali u modernim aranžmanima u kojima se prepoznaju uticaji džez, pop i klasične muzike 20. veka.

Miroslav Tadić, gitara & Ivet Holcvart, violina i vokal, 30. jul, 21 h – “Spavati, možda sanjati”, vrt srednjoškolskog doma, Nikolajevska 1 (u   slučaju kiše Sinagoga). Miroslav Tadić je poznat kao solista, ali i po saradnji  sa Vlatkom Stefanovskim, Radetom Šerbedžijom, braćom Teofilović, Matijom Dedićem, Božom Vrećom. Ovog puta biće u društvu sjajne američke violinistkinje Ivet Kornelije Holcvart (Yvette Cornelia Holzwarth). Na programu su uspavanke za decu i odrasle s Tadićevog novog albuma “Spavati, možda sanjati” i obrade, kompozicije i improvizacije bazirane na riznici balkanskog folklora, Dalmacije, Brazila, Kalifornije, Andaluzije…

Svetski džez orkestar Muzičke omladine (Jeunesses Musicales Jazz World Orchestra), 30. jul, Brod Zeppelin, Kej Žrtava racije, 21h. Orkestar okuplja najbolje mlade džez muzičare iz sveta, a deluje pod umetničkim vođstvom renomiranog američkog tromboniste, kompozitora i pedagoga Luisa Bonile. Postoji šest godina, nastupa na brojnim uglednim džez festivalima, imao je i niz zapaženih koncerata u evropskim zemljama. Nekoliko godina učestvuje i na festivalu „Jazz is Back“ u Grožnjanu koji će postati i stalna adresa ansambla

Novosadski big bend, 1. avgust, Brod Zeppelin, Kej Žrtava racije, 21hSav taj džez i fank, dirigent Fedor Vrtačnik, vokalna solistkinja Danka Adamov. Novosadski big bend su 2003. godine osnovali profesionalni i renomirani džez i pop muzičari Novog Sada, sa željom da ispuni prazninu nastalu gašenjem Plesnog orkestra RTV Novi Sad, te da nastavi tradiciju orkestarskog muziciranja grada na polju zabavne, filmske, scenske i džez muzike. Novosadski big bend je postao nezaobilazni činilac u kulturnom životu Novog Sada, Vojvodine i Srbije, sa tendencijom da deo svojih programa predstavi i u drugim zemljama.

Program je pripremila Muzička omladina Novog Sada.

PROČITAJTE I: novosadsko-muzicko-leto-016festival-letnja-radostfoto-esej-miholjsko-leto-u-banatusalamanka-leto-za-nauku-i-hispaniste

The post Novosadsko muzičko leto, etno, džez i fank appeared first on Korzo.

Narodni muzej Pančevo: Izložba “Vajari/ke Srbije”

$
0
0

“Vajari/ke Srbije”, godišnji Letnji salon skulpture članova Udruženja likovnih umetnika Srbije (ULUS), proširen nečlanovima, održava se po osmi put, ali prvi put pošto je izložba otvorena u Beogradu (Umetnički paviljon “Cvijeta Zuzorić”) preselila se u Narodni muzej Pančevo (23. jul – 10. avgust  2019). Foto: Snežana Baralić (i piše), Ljiljana Jovanov.

Dunja Trutin, Van formata 1.2.3,  nagrađeni rad u selekciji do 35 godina 

Izložba “Vajari/ke Srbije” sadrži skulpture 72 generacijski različita autora koji shodno tome imaju različite pristupe i poetike.  Izložbu je organizovala Vajarska sekcija ULUS-a, ali su na njoj bila otvorena vrata i za one koji nisu članovi Udruženja, što je optimistički signal na polju negovanja umetnosti.

Ivan Bon, Radio teleskop No 1, iz opusa Zvuci kosmosa, jedna od dve ravnopravne nagrade

Ovogodišnja izložba “Vajari/ke Srbije” značajna  je ne samo zbog kontinuiteta, nego i zbog toga što okuplja stvaraoce koji su različiti u poimanju medija skulpture što se vidi, recimo, i u materijalima koje koriste za umetničko delo.

Selman Trtovac, On je isti kao mi 

ULUS je prvi put od kada organizuje godišnje letnje izložbe vajarskih radova dodelio nagrade učesnicima: dve ravnopravne – Vesni Vesić Crnobrnja za rad „Untitled“ i Ivanu Bonu za delo „Radio teleskop no.1“ iz opusa Zvuci kosmosa. Nagrada za autore do 35 godina starosti pripala je autorki Dunji Trutin – „Van formata 1,2,3“, a četvrta Vidi Stanisavac Vujčić – „Lepa li si, Stojanović Olga!

PROČITAJTE I: izlozbe-dragan-rakic-skulptura, tekst-u-fokusu-cedomir-janicic-izlozba-iz-fonda-somborske-likovne-jeseni, izlozba-skulptura-vojislava-citakovic-vrcelj, park-skulptura-dzamonja, terra-medjunarodni-simpozijum-skulpture-u-terakot-jedinstven-u-svetu

The post Narodni muzej Pančevo: Izložba “Vajari/ke Srbije” appeared first on Korzo.

Srđan V. Tešin, novi roman „Moje“

$
0
0

Korzoportal objavljuje deo iz  novog romana Srđana V. Tešina (Mokrin, 1971) – “Moje” (Arhipelag, 2019). Tri odustanka od poezije ispunila su uzbudljivu i nesmirujuću priču ovog romana koji autor naziva autofikcijskim. Foto: “Tri boje cveta”, korzoportal

Moja majka Milica bila je pesnikinja. Iza nje je ostalo pregršt neobjavljenih pesama. Pisala je krišom čak i kad je prestala da piše. Objavljivala je poeziju, retko, doduše, u ondašnjoj književnoj periodici i dobijala nagrade; pisala je ljubavnu i socijalnu liriku, o čemu svedoči poema „Crvene grive“, naročito pesme „Vetar“, „Ječam“ i „Trag jeseni“, ali i druge koje su posthumno do mene stigle – ogrnute požutelom fasciklom iskrzanih krajeva – u više različitih varijanti. […]

Među daktilopisnim verzijama poeme o konjima „Crvene grive“ moje majke nalazili su se i listovi indigo papira s prepoznatljivim logotipom hemijske industrije Karbon iz Zagreba. Ona ih je koristila kada je, u više primeraka i u više varijanti, na pelir papiru prekucavala svoju – čini mi se ipak ne u potpunosti i konačno uobličenu – nesuđenu i neviđenu zbirku pesama. Koliko znam, ona u to vreme nije posedovala vlastitu pisaću mašinu. O tome nisam ranije razmišljao: gde je mogla i od koga to, u kasno leto 1963. godine i nakon završetka školovanja, u siromašnom Mokrinu da pronađe i pozajmi slobodnu mašinu za pisanje? Kako god, kada sam spojio njenu nasilno razdvojenu literarnu zaostavštinu – onu koju su činile prastare sveske i notesi, kao i poema o konjima i poezija sela otkucana na pisaćoj mašini, sa onom rasutom i haotičnom, mahom rukopisnom građom pronađenom u njenom radnom stolu u Kombinatu – listove indigo papira sam izvadio iz fascikle, jer sam smatrao da im tu nije mesto. Kako sam na svojoj portabl pisaćoj mašini i sam prekucavao pesme, počeo sam, u nedostatku novca, malo-pomalo, da koristim taj prepotopski indigo iskrzanih ivica. Bio je izuzetnog kvaliteta i dobro me je služio. Tek nedavno sam postao svestan toga da sam svoje pesme pisao, u pravom smislu reči, preko pesama svoje majke! Indigo papir je zapamtio njene pesme o crvenim grivama, vetru, ječmu ili tragu jeseni. Čudnom igrom sudbine, moja poezija, koju sam pisao na Karaburmi, pomešala se s njenom. Rekao bih da sam se, na neki dublji ali svakako simbolički način, povezao s njenom pritajenom lirikom. Indigo papir tako je postao palimpsest koji krije moje zaboravljene stihove ispod kojih se kriju zaboravljeni stihovi moje majke. Nekom pravom pesniku bi sve ovo bilo dovoljno da napiše pesmu o tome kako je smrt umetnika zaista nemoguća.

PROČITAJTE I: vikend-prica-devet-nesnimljenih-fotografija-i-jedna-snimljena, vikend-prica-ja-sam-mrtva-zena, ko-je-rekao-pesma-iscekujuci-varvare, silvia-drazic-novosadski-tekstualizam, analize-eseji-sta-bese-neoavangarda

 

The post Srđan V. Tešin, novi roman „Moje“ appeared first on Korzo.

Viewing all 1482 articles
Browse latest View live