Quantcast
Channel: Korzo
Viewing all 1482 articles
Browse latest View live

Kulturni centar Lab: Szilárd Mezei String Sextet

$
0
0

Kulturni centar Lab u Novom Sadu bio je sinoć (29. jul 2019) mesto za one koji vole improvizovanu muziku zasnovanu na džezu, tradicionalnoj narodnoj muzici, ovog puta čula se i kompozicija iz ranog baroka. Gostovao je Szilárd Mezei String Sextet, a korzoportal je bio na licu mesta. Šta je o konceptu ovog, i ostalih koncerata, rekao osnivač Silard Mezei. Foto: Manja Holodkov

Silard Mezei (1974) je violinista, kao kompozitor istražuje odnos improvizacije i kompozicije, uključujući elemente džeza, tradicionalne mađarske muzike, ali i prerade klasične, odnosno umetničke muzike. Szilárd Mezei String Sextet je osnovan 2018. godine, a članovi ansambla su muzičari – improvizatori iz Srbije – Vojvodine, Mađarske i Rumunije – Transilvanije. Repertoar ansambla čine kompozicije Silarda Mezeija kao i prerade.  Ovo je samo jedan od ansambala koji je osnovao.

Silard Mezei o konceptu koncerataNikada nemamo temu koncerta. Postoje različiti sastavi za koje  napišem program, a sviramo imrovizovanu muziku. Kompozicije imaju takvu dramaturgiju da postoji mesto za improvizaciju. Večeras smo u Novom Sadu svirali džez, moje kompozicije i ranobaroknu muziku, naravno na naš način. Mi to zovemo “savremena improvizovana muzika” iako ni to nije precizno, jer “savremeno” je ono što se stvara danas. Narodna, tradicionalna muzika mi je važna inspiracija, tako i džez, stvarno ne bih mogao da odgovorim na pitanje o našem konceptu.

 

Silard Mezei o muzičarima sa kojima sarađuje – Ansaml Szilárd Mezei String Sextet koji je svirao večeras u Kulturnom centru Lab, osnovan je prošle godine. Na radionice koje sam držao došla su i dvojica iz Translivanije, Rumunije – kontrabasista i violinista.  Dobro smo se razumeli i tako smo osnovali ovaj sekstet sa dva kontrabasa, dve viloine, čelom i violom. Sa čelistom sarađujem 25 godina, sa violinistom više od pet godina, sa dvojicom iz Rumunije godinu dana. Ovo nam je prvi koncert sa ovakvim programom. Posle Novog Sada idemo u Sentu, Kanjižu i Segedin.  

 

Silard Mezei o mestu improvizovane muzike u Srbiji, entuzijazmu… – Na javnoj sceni sam od 1991. godine. Za ovakvu muziku nema prostora onoliko koliko mislim da bi trebalo. Možda ima više nego ranije, ali nedostaje finansijska podrška. Mi sviramo, jer volimo da sviramo, ali od nečega se mora i živeti. Dosta je teško, u Mađarskoj je malo bolje, još bolje u drugim evropskim zemljama, ali je svakako bolje neko pre 15 godina. Ovo raditi bez entuzijazma ne bi bilo moguće. Trebalo bi više prostora za ovu muziku, ali sve ide u pravcu komercijanog što nije naše opredeljenje. Imam različite sastave. Imam i jedan trio jako dugo, pa još jedan sekstet, pa neke formacije u Italiji. Uvek je u svemu improvizovana muzika.  

PROČITAJTE Inisvil-018-i-dzez-i-pozoriste, intervju-ljubomir-vucinic-slike-na-fonu-dzeza, tekst-u-fokusu-ricard-fajnman-najkreativniji-um-20-veka, ninov-laureat-na-prvom-proputovanju-dejan-atanackovic-luzitanija, kulturna-transformacija-grada

 

 

The post Kulturni centar Lab: Szilárd Mezei String Sextet appeared first on Korzo.


Vaso Nikčević , otvorena vrata slikarevog ateljea

$
0
0

Slikar Vaso Nikčević (Nikšić, 1964) proleće i leto 2019, zapamtiće i po dve samostalne izložbe – majska u Gradskoj galeriji Kotor, druga, julska, u Spomen domu „Stefan Mitrov Ljubiša“ u Budvi, obe pod nazivom „Simbol u apstrakciji“. Dobitnik je Prve nagrade za slikarstvo “Petar Lubarda” (1991). Dovoljno povoda da Ozrenka Radulović rečju i fotografijom zaviri u njegov atelje iz koga puca pogled na crnogorsko Primorje sinjeg Jadrana.

Vaso Nikčević

Iznad mora i pjeskovite plaže u Pržnu, strmim putem se stiže do prostora u kojem živi i radi akademski slikar Vaso Nikčević. Rođeni Nikšićanin, umjetnik koji je šumoviti, jarkozeleni i dubokocrveni predio centralne Crne Gore, toliko prisutan na njegovim pređašnjim slikama, čini se trajno zamjenio koloritom crnogorskog juga. Tu je pronašao bedem odbrane stvaralačkog trajanja.

I kada zakoračite u tu kulu, s prostranom terasom koja vam dopušta da ste iznad svih krovova gledajući more, okruženi slikama, osjetite “nepodnošljivu lakoću postojanja”, u ovom slučaju umjetničkog. Jer je sve u funkciji mogućih inspiracija. Rezultat prošlih su naslagane slike gdje je faktura, pored boje, dominantni element .

Istoričarka umjetnosti Nataša Nikčević o slikarstvu Vasa Nikčevića –  Bojeni pigmenti, mermerni prah kao punilo, vodootporni drvofiks kao tutkalo, naneseni brzim, snažnim, gestualnim potezima četke, špahtli, brusilice (kojom struže i koriguje slojeve) formiraju gustu, reljefnu, ekspresivnu pulsirajuću materiju… Hromatska sazvučja bijele, plave, ružičaste, zelene, žute…kao i utisak da se “prizor ” nastavlja i van granica rama, nagovještavaju energiju isijavanja i, ili, praska, latentnu dramu raspada, posebno na velikim platnima…

Neke od arhetipskih praformi se često ponavljaju na Nikčevićevim slikama: krug- simbol cjelovitosti, savršenstva, jezgro – simbol suštine, prava/ dijagonala – simboli kretanja, puta, polumjesec – simbol astralnog, dok se “načinima formalizacije njegovih novih djela, iako su neki od njih eksperimentalni, očituje poštovanje klasične slikarske kulture (u najboljem značenju ovog pojma), zanatske perfekcije i izvođenja.” (N.Nikčević). To smo sve mogli vidjeti ovog jula u Gradskoj galeriji Kotor.

Na izložbi u Modernoj galeriji u Budvi, Nikčević svoje stvaralaštvo, uz crteže upotpunjava i šarolikim instalacijama čije će realizacije ubuduće zasigurno postati još jedan simbol njegove lirske apstrakcije. Jer, kako je napisao istoričar umjetnosti  Ognjen RadulovićNije slučajno Vaso Nikčević dobitnik nagrade za slikarstvo koja nosi ime Petra Lubarde.  Nikčević je diplomirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu u klasi Živojina Turinskog. Izlagao je 25 puta samostalno i učestvovao na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dobitnikje Prve nagrade za slikarstvo ,,Petar Lubarda’’, Beograd 1991. i Nagrade za slikarstvo Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore ,,Milunović, Stijović, Lubarda“,  Podgorica 1996. godine.

PROČITAJTE I: izlozba-savremeno-crnogorsko-likovno-stvaralastvo, gradska-galerija-fonticus-groznjan-narcis-od-portreta-do-pamfleta, tekst-u-fokusu-otvorena-vrata-savremenoj-umetnosti-u-galeriji-matice-srpske, foto-esej-italija/

The post Vaso Nikčević , otvorena vrata slikarevog ateljea appeared first on Korzo.

Underground scena u ex Jugoslaviji – mini vodič

$
0
0

“In situ” Pulom, Rijekom, Zagrebom i Beogradom, prostorima koji su objedinjeni sintagmom underground scena. U njima autor teksta razgovara sa pojedincima koji su je stvarali, a virtuelni razgovor čine citati njihovih razmišljanja koje je autor arhivirao iz novina i magazina sa jugoslovenskih prostora. Ovo je svojevrsni vodič u kome povezuje Pulu, Rijeku, Zagreb i Beograd kao centre oficijalne kulture, istovremeno tmurne i musave industrijske/ lučke gradove, ali u njihovim najsvetlijim godinama kada je baš takva atmosfera proizvodila kreativni milje – underground punk/rock, književnu, pozorišnu, umetničku i strip scenu. Piše/Foto koncept: Aleksandar Stanojlović

Pula, Rijeka

Važan sloj kulturne istorije grada čine noćni klubovi, kafane, kafići i sastajališta za dnevna druženja omladine i kreativnih ljudi, priče o njima, o likovima koji su tamo dolazili i “visili”, urbane epizode o pojedincima i zajednici koja je činila underground scenu grada. Ova mesta bila su epicentri urbane rok kulture i generatori urbanog identiteta. Često su takva mesta nazivani “rupama”, međutim bila su nosioci kulturnog života grada kroz koncerte, foto-galerije, izložbe slika, književne i muzičke večeri koje su u njima bile organizovane.

Živko, “stara kuka” iz Pule, priča da klub Uljanik ima najdužu tradiciju urbanog kluba u Jugoslaviji, još od sredine šezdesetih – “… ima prostranu ljetnju terasu i nekoliko sala unutra za čvrstu rok svirku. Kasnije od devedesetih se negovao i r`n`b i tehno. Pula i Rijeka su jedini ex-jugoslovenski gradovi koji nisu bili republički centri, a koji su razvili autentičnu urbanu kulturu i scenu. Kao velike luke, bile u prve na dodiru zapadne kulture, što zbog blizine Italije, kao i zbog prisustva američkih marinaca u njima koji su im preneli pelcer zapadnjačke zabave.” Zato sam ovu šetnju kroz underground scenu u jugoslovenskim gradovima i počeo upravo od primorske Pule. Sledila je (primorska) Rijeka. Alternativnu scenu Rijeke simboliše klub Palach, nazvan prema češkom studentu Janu Palahu, koji se 1969. godine spalio na glavnom praškom trgu u znak protesta zbog ulaska sovjetskih vojnih trupa u tadašnju Čehoslovačku – “Palach’ je prava rupa, u kojoj su pomješani mirisi duvana, znoja i piva. To mjesto živi tokom cijelog dana, a da bi ga našli morati proći čitav labirint ulica i prolaza. U njima vonja miris urina naslaganog iz noći u noć. Urin i vreli beton dobro pašu uz tamnu socijalnu sliku Rijeke, koja je izrodila zapaženu rokenrol scenu još od šezdesetih. Od početka sedamdesetih godina jedan od nosilaca novih tendencija bio je Đuza Stojiljković, tada glazbeni urednik Radio Rijeke, da bi se u vreme zlatnih osamdesetih markirala na širokom srednjeevropskom prostoru kroz albume grupe Paraf, projekat Rijeka-Pariz-Teksas i radove bendova Fit, Grad, Strukturne ptice i naravno, do danas aktualnih i svježih Let 3.

Zagreb

Putujem dalje. Put između Rijeke i Zagreba prolazi kroz izuzetno težak teren. Iako je izgrađen moderan autoput, više volim da vozim starom cestom Karolinom koja prolazi kroz čarobne predele Gorskog Kotara. Zagreb je bio okosnica underground i alternativne scene Jugoslavije u najlepšoj deceniji koju su narodi i narodnosti imali tokom čitave svoje istorije. Moj domaćin u Zagrebu je zanimljiva faca Leon Battista  koji me odmah vodi do Duhanskog puta ili Bermudskog trokuta, koga čine kultne kafane Kavkaz, Zvečka i Blato – “… kroz njih su prošle razne generacije i izuzetno su važne za društveni i kulturni identitet Zagreba osamdesetih. Zvečka je posebno zanimljiva jer je odličan primjer spontano nastalog gradskog sastajališta, pravo ulično mjesto. To nije čak ni kavana, to je obična ulična kafe-slastičarnica, koja je iz samo posjetiocima poznatih razloga svakodnevno privlačila na desetine mladih. Gosti su se uglavnom družili na pločniku, dok su parkirani automobili predstavljali stolove i šank. Poseban šarm su davali novinari i suradnici omladinskih listova Polet i Val, pojave manekenki, konceptualnih umjetnika i raznih dobrih i opskurnih likova iz života grada. Kavkaz je kraćenica od Kazališna kavana. Ovo mjesto su obeležili intelektualci, glumci, kazališni radnici, novinari iz Vjesnika. I treće obližnje Blato na uglu je obeležilo to vrijeme, tamo su ljudi navraćali na brzi ručak i čašu vina i doživljaj boemštine, na koju su ih stalno podsjećale fotografije poznatih umjetnika i književnika koji su tu navraćali”.

Zagreb

Koračam … Na drugoj strani centra grada, iza Meštrovićeveg paviljona nalazi se klub Kulušić. Povezuje se prvenstveno s novim valom. U njemu su žive albume snimili Azra, Film, Bijelo Dugme, Buldožer, Leb i Sol, EKV, Električni orgazam. Braćo i sestre Madams et mesje Švaba, Čavke, bAnana, Gile… A tu su svirali i Pixies i Sonic Youth. Sećam se i saradnje zagrebačkih i beogradskih bendova kroz seriju koncerata Bolje vas našli u Kulušiću kao odgovor na ranije održani koncert Dobrodošli u beogradskom Studentskom kulturnom centru (SKC, prim.korzoportal). Očas posla, magistralom Bratstva i jedinstva stići ću do Beograda, tada glavnog grada Jugoslavije, da vidim šta tamo ima novog.

Ispred SKC-a u Beogradu dočekuje me Bojan Bugarčić opisujući radni dan u ovoj ustanovi –  “Centar je otvoren za publiku onog trenutka kada prvi radnik u njega uđe. To je neko vreme ranog prepodneva i od tada pa do završetka poslednjeg programa, veoma često u ranim jutarnjim časovima, centar funkcioniše kao velika javna radionica u kojoj se smenjuju publika i autori. Veoma često se publika priključuje autorima, tako da više ne postoji ta granica izmešu umetnika i njegove publike. Srećna galerija, knjižara Mladost, redakcije Tribine, Filmforuma, muzičkog programa, biblioteka inostrane periodike. Evo pogledajte, upravo sada na stepenicama SKC-a sede i glupiraju se članovi mlade grupe Električni orgazam. Da li ste čuli za njih?

Beograd

Uveče oko 22:30, sa Lunom Lu kao ličnim vodičem kroz beogradski noćni život približavam se Rajićevoj ulici. Reke ljudi kuljaju iz trolejbusa i dele se u dva reda. Luna Lu komentariše ovaj urbani fenomen- “… britki miris pomešanog laka za kosu, kože, krzna i parfema ide levo u broj 5, gde je iznad ulaza velikim slovima istaknuto – Zvezda. A vindjakne, kožne jakne, vijetnamke, spit fajr jakne, crni kaputi, đubretarci brzim korakom, desno, u Klub Fakulteta likovne umetnosti, broj 10. Siniša i Trifke, legende među gradskim izbacivačima s pojedinim razmene dve-tri reči, nešto kao razgovor”.

Beograd

Još sam sa Lunom Lu – “Pao je sneg, Beograd beli grad, nikad belji. Do oko 02:40 sneg je već dovoljno napadao. Oznojeni posetioci oba kluba su napolju u Rajićevoj i gledaj se preko nevidljive crte. Merkaju se, ima devojaka i s jedne i s druge strane: čije su lepše? Tenzija raste, retki pojedinci prelaze preko granice i istog momenta su prezreni i od jednih i od drugih, sreću će potražiti unutra, gde drugi ne znaju odakle su došli… Prva grudva je poletela sa strane Zvezde, i pre nego što se otopi, Akademija uzvraća udarac. Posle samo par minuta znao se pobednik, bar do 04:00 kada ulica više neće pripadati ni jednim ni drugim, već redovnoj patroli kojoj je svejedno odakle ko izlazi.

A onda su došle devedesete…

PROČITAJTE I: Velid Đekić / Jugoslavenski rok rođen 1957. u riječkoj lucilive-aid-31-godina-od-planetarnog-dogadajapovratak-viniladzentrifikacija-zivot-u-raljama-kapitalaterra-medjunarodni-simpozijum-skulpture-u-terakot-jedinstven-u-svetu

The post Underground scena u ex Jugoslaviji – mini vodič appeared first on Korzo.

Pozorišna kritika: Hamlet – 70. Dubrovačke letnje igre

$
0
0

Hamlet je po 14. put stupio na Dubrovačke letnje igre. Ovogodišnji je u režiji Paola Mađelija, a Hamlet je u glumačkom izvođenju Frana Maškovića. Premijera je bila 27. avgusta 2019, slede reprize. Piše: Ana Tasić. Foto: Marko Ercegović

Hamlet na ruševinama Evrope

Svako vreme ima svog Hamleta. U njemu su različiti trenuci u istoriji nalazili svoje crte, ali je uvek jedno bilo važno, kako je pisao Jan Kot, da se preko Šekspirovog teksta dođe do savremenog iskustva, do našeg nespokojstva i osetljivosti. Mađelijev Hamlet je politička i porodična tragedija, melodrama i crnohumorna farsa. Radnja se odvija u savremenom militarizovanom društvu gde su izbrisane granice između normalnosti i ludila. Ovo je, inače, četrnaesti „Hamlet“ u sedamdesetogodišnjoj istoriji Dubrovačkih letnjih igara. Trinaest je igrano na tvrđavi Lovrjenac, što je i ovaj put slučaj, dok je samo jedan izvođen na ostrvu Lokrum.

Hamlet Frana Maškovića je savremeni intelektualac lišen iluzija u svetu osvojenih sloboda, prema kojima ne zna kako da se odnosi. Živi u društvu utopljenom u zločin, korupciju, glad za vlašću, ne nalazeći način da mu se odupre. Ne vidi izlaz i zato priželjkuje smrt. Mađelijev Hamlet nije mladi, već zreliji pobunjenik, onaj koji ima veću odgovornost i svest o svojim delima. Mašković nastupa prodorno, vrlo izražajno, dok sama njegova fizička pojava donosi odgovarajuće hamletovsku prozirnost, nestabilnost. Tanak i lelujav, on tačno oblikuje Hamletove unutrašnje bure koje ga lome, dovodeći do nerazaznavanja granica između stvarnosti i imaginacije, normalnosti i ludila.

Na početku predstave, sa visokih bedema Lovrjenca, tog dubrovačkog Gloub teatra, kako se o njemu pisalo, od Klaudija (Milan Pleština) i Horacija (Ermin Bravo) saznajemo o Hamletovoj smrti i haosu u zemlji. Saznanje o smrti na početku, u izvesnom smislu dovodi do njenog obezvređivanja. Ne ide se ka njoj kao klimaksu, jer se ona već dogodila, što je relativizuje. Drugim rečima, nije smrt tragedija, tragedija je život u svetu ispalom iz zgloba (dramaturgija i adaptacija Željka Udovičić Pleština).

U predstavi je izražena komunikacija sa gledaocima, što je u punom duhu elizabetanskog pozorišta. Likovi grobara, Domagoj Janković, Matija Čigir, Bernard Tomić, Karlo Mrkša, Pavle Vrkljan, na samom početku nas dočekuju na ulazu, izražavajući nam saučešće (verovatno zbog stradanja naših života). Kasnije nam iz gajbica za voće i povrće nude lobanje, kako bismo se upoznali sa našom budućnošću, što ima i blag, apsurdno komičan, i svakako provokativan smisao. A likovi grobara su itekako šekspirovski, morbidno veseli, groteskni u svojoj srži. U tom smislu je tipična scena razdraganog pevanja vedrih pesmica o prolaznosti, dok zakopavaju mrtve, na vrhu Lovrjenca.  

Režiju karakteriše vizuelna impozantnost i ambijentalna razgranatost (kostimograf Leo Kulaš, scenograf Lorenco Banci). Radnja se multimedijalno prostire, često u veoma poetičnom ruhu, što je prepoznatljivo za Mađelijev autorski rad. Na sceni se suptilno i višenamenski koriste crno-beli snimci koji se projektuju na zidine tvrđave  (video Ivan Marušić Klif). Od jednostavnih prizora lobanja, do videa koji nam otkrivaju dešavanja izvan scene, važna za razumevanje psiholoških značenja likova. Od frustrirajuće neostvarenog odnosa između Ofelije (Anđela Ramljak) i Hamleta, preko Gertrudinog (Nina Violić) lutanja u sobi ogledala koje efektno izražava njenu izgubljenost, do prizora Ofelijne smrti. Naročito je poetski jak snimak Ofelijinog bezglavog tumaranja po dubrovačkim stenama i njenog utapanja u more, praćen svedenom klavirskom muzikom koja se uživo izvodi (kompozitor Ljupče Konstantinov). Nakon ovog filma, njeno telo na nosilima unose na scenu, da bi zatim grobari, sa vrha tvrđave, bacali zemlju lopatama, kao i lobanje koje se razbijaju u paramparčad. Ove scene donose posebnu scensku snagu, osećanje prolaznosti i metaforički odraz Hamletovog viđenja čoveka kao kvintesencije prašine.

Mađelijeva predstava je svevremena i savremena u značenjima. Originalni Šekspirov tekst je ispoštovan, ali su u njega uključeni i drugi tekstovi. Na primer, početak komada „HamletmašinaHajnera Milera ubačen je u četvrom činu predstave, nakon Polonijevog (Nikša Butijer) ubistva. Milerov citat o bivšem Hamletu na ruševinama Evrope ovde je u funkciji odražavanja Hamletovog silaska sa uma, ali i dekonstrukcije Šekspirovog teksta kojom se direktnije stiže do duha našeg vremena. Miler je objavio da je „Hamletmašinu“ (1977) napisao kako bi ubio svoju opsesiju „Hamletom“. Ova Šekspirova tragedija koja je obeležila i istoriju Dubrovačkih letnjih igara, konstantna je opsesija u istoriji i sadašnjosti pozorišta, ali i kulture uopšte. Opsesija koju je očigledno nemoguće ubiti, jer ona ne prestaje da se iznova i uvek vraća.

Kritika je objavljena u Politici 2. avgusta 2019.

Oprema teksta korzoportal

PROČITAJTE I: rijeka-pobedila-dubrovnik-ko-je-slaven-tolj, tekst-u-fokusu-mediteran-u-delima-iz-kolekcije-pavla-beljanskog, budva-grad-teatar-regionalni-program-ogledala-drustva-u-tranziciji, javni-prostori-u-raljama-privatnog-kapitala, jovan-cirilov-pisao-je

The post Pozorišna kritika: Hamlet – 70. Dubrovačke letnje igre appeared first on Korzo.

Zavičajni muzej Knjaževac: Izložba – Snežana Vujović Nikolić

$
0
0

Zavičajni muzej Knjaževac ugostio je akademsku slikarku Snežanu Vujović Nikolić (Beograd,1959) odnosno njenu izložbu “Morfejeva poseta” ( 30. jul-20. avgust 2019). Kustoskinja je Milena Milošević Micić. Foto: Zavičajni muzej Knjaževac

Otvaranje izložbe

Milena Milošević Micić na otvaranju – … Na izložbi u Zavičajnom muzeju Knjaževac je prikazano 28 dela, od kojih je 16 crteža izrađenih kombinovanom tehnikom: tušem, akvarelom ili temperom na papiru. Prikazani crteži predstavljaju studije za 12 slika većeg formata, diptiha i triptiha izrađenih akrilikom na platnu. Izložena dela se svojom inicijalnom idejom vezuju za ono arhetipsko i iskonsko u ljudima, za univerzalne pojmove ljudskog postojanja. Osnovne emocije, porive i potrebe, stanja ljudske svesti i uma, autorka je kao metafore otelotvorila i materijalizovala kroz priče o dvanaest olimpijskih bogova. Na monohromno rešenim pozadinama koje predstavljaju apstraktne pejzaže u kojima se odigravaju herojstva, sukobi i susreti bogova, prikazane su različite forme i konstrukcije načinjene od osnovnih geometrijskih oblika koje predstavljaju bogove, muze i mitska bića

 Zoja Bojić u Katalogu izložbe – … Kada Morfej kreće u posetu? Koga Morfej posećuje i zašto? Morfej je metafora snoviđenja, stvaralačke vizije, igre oblika. Prema iskustvu slikarke Snežane Vujović Nikolić on posećuje umetnike i predstavlja samu inspiraciju. Morfejeva poseta je iznenadna, radosna i uvek zaslužena. Iz mraka njegovog mitskog okruženja izranjaju stalno promenjivi oblici koji predstavljaju različite ideje. Te ideje se umetniku ukazuju čas iz ove čas iz one perspektive i umetnik uspeva da u potpunosti sagleda njihov oblik tek pošto se navikne da ih posmatra kao fizički promenjive. Iskustvo kada do umetnika dolebdi Morfej je radosno, veselo i sveobuhvatno…

Zoja Bojić u Katalogu izložbe – … Slike kao metafore pripadaju slikarkinom umetničkom i filozofskom sistemu, i po njenim rečima predstavljaju pojmove koji određuju njen identitet. One, međutim, pripadaju i posmatraču pošto imaju i razloga i sposobnosti da izađu van svojih fizičkih ograničenja i da ga uvuku u sebe. Posmatrač koji uđe u ove slike, idući od jedne do druge, ima stalno osećanje miline i radosti što je suštinski i najznačajniji kvalitet svakog od ovih dela ponaosob, kao i celine ciklusa. Slikarka se ne plaši Morfeja, naprotiv, ona mu se raduje. Ona se oseća srećno što poznaje Muze, boginje, titane i heroje koje nam predočava i raduje se da s nama podeli svoje blage i prijatne susrete s njima, svoje opservacije o njihovom svetu i svoje razgovore s mitskim likovima. Time nas upućuje ne samo na to da kao posmatrači doživimo slike koje su pred nama, već i da, upoznavši slikarkin mitski svet, sami zamislimo druge likove i nastavimo njihove priče, i prepoznamo ih kao metafore prirode, života i ljudskog postojanja… 

PROČITAJTE I: vikend-prica-virusi-viroze-i-drfestival-ulicnih-sviraca-konferencijaokrugli-sto-upotreba-bastinein-memoriam-borka-pavicevic-kotor-1947-beograd-2019icom-srbija-projekat-godine-izlozba-muzeja-vojvodine-kult-svetog-spiridona-u-srpskoj-tradicionalnoj-kulturi

 

 

 

The post Zavičajni muzej Knjaževac: Izložba – Snežana Vujović Nikolić appeared first on Korzo.

Foto esej: Kroz prozor autobusa – na putu ka Grčkoj

$
0
0

Putovanje na letovanje u Grčkoj inspirisalo je Manju Holodkov da ovekoveči prizore na putu ka odabranoj destinaciji – kroz prozor autobusa. Bila je zora kada su je na putu ka južnim morima opčinili predeli Republike Severne Makedonije. Foto esej, piše/foto: Manja Holodkov

Ove godine smo se muž i ja priključili onima koji u turističkoj predsezoni uživaju u Grčkoj. Krenuli smo uveče  iz Novog Sada. U svitanje smo ušli u Makedoniju. Prolazili smo kroz divne predele, a poneki sam uspela i da fotografišem. Kaže mi muž da je ovo rečica Pčinja koja se uliva u Vardar. Na fotografiji se vidi i železnička stanica Pčinja…

… nepregledni vinogradi, planine, pa Vardar…

… prva slika grada makedonskog gradića Velesa su dimnjaci Topionice bakra i cinka. Topionica je prestala da radi pre šesnaest godina, a dok je radila Veles je bio jedan od najzagađenijih gradova na Balkanu. Pre osam godina je novi vlasnik pokušao da pokrene proizvodnju, ali su Velešani masovnim protestima uspeli to da spreče…

… u Velesu su pre nego u drugim gradovima tadašnje Republike Makedonije u Jugoslaviji,  otvorene –  škola na makedonskom jeziku, gimnazija, pozorište, biblioteka, muzej, muzička škola…

… autobus nas vozi između brda i planina koje sunce i  jutarnja izmaglica čine plavima, u svim nijansama te boje…

… približavajući se grčkoj granici uočavam i vetropark…

… ulazak u Grčku, u Egejsku/Grčku Makedoniju za mene je veliko uzbuđenje, jer ću uskoro ugledati more. Od detinjstva mi je jako važno da ga prva ugledam i viknem: More! Pada kišica, putnici u autobusu spavaju, ja ne. U Solunu – More! More!

… u Grčkoj smo…

… do našeg odredišta na Sitoniji  sve, ali baš sve okruženo je oleanderima, pa i autoput. I tako do morske obale. Letovanje je počelo!

PROČITAJTE I: izlozba-kontrapunkt-sarantis-gagasmiodrag-peric, foto-esej-pilion-potpuno-drugacija-grcka, foto-esej-exit-2019, foto-esej-bauhaus-vek-kasnije-berlin, ko-je-rekao-pesma

 

 

 

The post Foto esej: Kroz prozor autobusa – na putu ka Grčkoj appeared first on Korzo.

Street art Residences 2019: Murali, Srbija

$
0
0

Street art Residences je projekat koji osmišljava Udruženje Elektrika iz Pančeva, a radi se o muralima – oslikavanju zidova u gradskim prostorima. Urednik programa je Vladimir Palibrk. Po šesti put na našem terenu. Piše: Snežana Baralić Bošnjak. Foto: FB Street art residences

Johanes Mundinger, Novi Sad 

Ovogodišnje izdanje  Street art Residence u Srbiji pozvalo je umetnike iz Nemačke, Bugarske, Austrije, Hrvatske, Francuske i Amerike.

Johanes Mundinger, Pančevo

Johanes Mundinger i Sofija Hirš iz Berlina oslikali su zidove u Pančevu i Novom Sadu, kao i Polina Stojanova koja se umetnički predstavlja kao Jo Iyaa iz Sofije, te Amerikanac Džef Ros kome ovo nije prva rezidencija u okviru ovog projekta u Srbiji. Street art Residence – aktivnosti umetnika muralista nastavljaju se u septembru, ali na još neotkrivenim prostorima!  Očekuju se murali Tifani Rubi iz Hrvatske, SKIRL iz Beča, Polar Bear i Ami Imažinar iz Pariza.

Sofija Hirš, Pančevo

Ovim i prethodnim projektima, najviše oslikanih fasada nalazi se u Pančevu. U proteklih pet godina koliko se odvija Street art residence u Srbiji, može se konstatovati da su murali sve kolorističniji i humaniji, emituju optimizam i svetlost u gradskom sivilu. Stoga nije neobično da mnogi vole da se fotografišu ispred murala.

Jo Iyaa, Pančevo

Ovogodišnji projekat Street art Residence u Srbiji podržali su Austrijski Kulturni Forum u Beogradu, Ministarstvo kulture Srbije, Francuski Institut u Beogradu, Portunus Mobility Fund, Fondacija EPK Novi Sad 2021. EUNIC AiR program, Elektrika Pančevo  i Caffe Galerija Pančevo.

Projekat Street art Residence Udruženja Elektrika iz Pančeva prošle, 2018. godine u fokusu je imao granične forme između apstraktne umetnosti i street art-a.

PROČITAJTE I: urbana-kultura-mural-umetnica-kashnik, istrazivanje-kulturne-potrebe-i-navike-gradana-srbije, intervju-boris-stanic-od-stripa-do-grafickog-romana, aleksandar-zograf-bastina-negotina-u-stripu

 

 

The post Street art Residences 2019: Murali, Srbija appeared first on Korzo.

Grafički kolektiv – Jubilej obeležen izložbom u SANU

$
0
0

Grafički kolektiv obeležava sedam decenija trajanja u Galeriji Srpske akademije umetnosti izložbom „Otisak vremena“ (19. jun – 21. avgusta 2019). Korzoportal na licu mesta.

Objedinjeni nazivom „Otisak vremena” pred posetiocima su radovi u različitim medijima – umetnička grafika i grafički dizajn, plakati, video i foto-dokumenta, publikacije i arhivska građa. Izloženi radovi su svedočanstvo o vremenu kada je od nastanka Grafički kolektiv predstavljao ne samo umetničko delovanje članova, već je bio mesto susreta i važan centar kulturnog života Srbije i Jugoslavije.

Kontinuitet i tradicija Grafičkog kolektiva na izložbi “Otisak vremena” u Galeriji SANU predstavljeni su u nekoliko celina u kojima su  najznačajnija dela i ličnosti koji su utemeljili život ove jedinstvene “sigurne kuće” za umetnike-grafičare. U kontekstu različitih segmenata njegovog rada – izložbe, nagrade, kolekcija (Veliki pečat, plakati iz 50-ih, domaći i strani autori), međunarodna saradnja, edukativni programi, odnegovani intelektualni i kritičarski diskurs – vidljiva su dominantna strujanja, ali i estetičke promene u kojima je Grafički kolektiv neposredno učestvovao, pratio ih i afirmisao.

Izložbu prati publikacija u kojoj su tekstovi Irine SubotićGordane Popović VasićLjiljane SlijepčevićJeše Denegri i Ljiljane Ćinkul. Oni osvetljavaju razne periode delovanja Grafičkog kolektiva – od društvene i kulturne atmosfere u kojoj su inicirane i negovane njegove ideje, preko najznačajnijih programa i izložbi u Beogradu i inostranstvu, do specifičnih događaja koji potvrđuju tezu da je ta kuća umetnika uvek bila otvorena za eksperiment, ispitivanje i afirmisanje novih kreativnih ideja u sferi vizuelnih umetnosti.

Galerija Grafičkog kolektiva koja je bila u Beogradu na Obilićevom vencu sedam decenija, nije više na ovoj adresi, jer je zgrada u kojoj se nalazila restitucijom vraćena vlasniku.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na oproštajnoj izložbi 30. maja 2018. – „Otisak vremena – Fragmenti iz istorije“ posvećenoj najznačajnijim događajima, ličnostima i datumima koji su obeležili sedam decenija rada govorio je Dušan Petričić.

PROČITAJTE I: galerija-graficki-kolektiv-beograd-vapaj-za-novim-prostoromsezdeset-pet-godina-grafickog-kolektivaveliki-slobodan-masic-u-muzeju-primenjene-umetnostiko-oblaci-nojzac-knjige,

The post Grafički kolektiv – Jubilej obeležen izložbom u SANU appeared first on Korzo.


Foto esej: Zlatni kotlić Petrovaradina / Subota dobrih vibracija

$
0
0

U Petrovaradinu, na obali Dunava, u hladu visokog drveća održan je tradicionalni Zlatni kotlić (10. avgust 2019), takmičenje u kuvanju riblje čorbe. Domaćin je Udruženje sportskih ribolovaca “Šaran”. Verovatno je važno takmičiti se, ali je još važnije biti u prirodi sa većinom onih koji su došli da šire dobre vibracije. Foto esej: Bojana Karavidić

“Šaran” je autentična čarda poznata svima koji vole neušminkanu prirodu, ali pre svega svežu ribu, uz najlepšu krompir salatu na svetu. Ovde još toče aperitiv (rakija, vinjak) u količini od 0,5! Ali, da se vratim na temu – riblja čorba…

… organizator obezbeđuje sto, stolice/klupe, tanjire, escajg i hleb…

… kotizacija se odnosi na ekipu od osam članova – kuvar je “nosilac” takmičarske ekipe. Naš “nosilac” je Dušan Ljubinković (lepi Dule) koji je odmah obukao majicu sa natpisom “Šampion”

… dok se krčka čorba, stiže i bečka “rozen torta” iz ruku gospođe koja je boju haljine uskladila sa ovim klasičnim, jednim od najčuvenijih evropskih slatkiša…

… muškarci kuvari bez sujete …

…  deca su zauzeta igricama na mobilnom telefonu…

… boje u skladu – haljina, čorba, plinska boca. Inače, od ove godine uveden je takmičarski propis kuvanja riblje čorbe na plinu u skladu sa pravilima zaštite životne sredine, a izbegnut je i dim…

… tufneee…

… tu je gospodin Dunav u kome stanuju ribe…

… onda se riblja čorba iz kotlića preselila u tanjire…

… a meni se zamutilo foto oko…

… uručene su nagrade. Ekipa u kojoj sam bila nije među nagrađenima, to je jedina vest koja me, zamućenog pogleda, tangira.

PROČITAJTE I: petrovaradinska-tvrdava-326-godina-od-pocetka-izgradnje, dogadaj-u-fokusu-slucaj-petrovaradin-medunarodna-letnja-akademija, podgrade-petrovaradinske-tvrdave-ana-artcraft, zlatko-uzelac-barokna-tvrdava-petrovaradin-inzenjer-matija-von-kaiserfeld, dragana-mladenovic-izbor-pesama

 

 

 

The post Foto esej: Zlatni kotlić Petrovaradina / Subota dobrih vibracija appeared first on Korzo.

Nova Knjiga: Magareće uši

$
0
0

Ovog leta 2019. pred čitaocima je nova knjiga/roman – „Magareće uši“, istoričarke umetnosti Olivere Skoko (Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“, 2019). Među koricama knjige su „prustove madlene“.

Oliveru Skoko (Zrenjanin, 1974), pored toga što je autorka izložbi, od kojih je jedna, grandiozna „Dakle, vi ste taj Uroš Predić?“ posle prostora Salona Narodnog muzeja Zrenjanin prešla u Galeriju Srpske akademije nauka i umetnosti (mart 2018), prepoznajemo i kao istoričarku umetnosti koja piše fikciju. Njena nova knjiga „Magareće uši“ je svojevrsna knjiga – spomenar u kojoj je opisala sebe i osobe koje su obeležile njen život u periodu odrastanja i suočavanju sa majčinom smrću u kasnijim godinama. Povod za nastanak romana je majčin rukopis koji je pronašla pored njenog bolničkog kreveta pošto je umrla. Inspirisana onim što je pročitala u maloj svesci, dodala je svoju priču. Tako je nastala knjiga „Magareće uši“.

„… Magareće uši. Tako su naše učiteljice nazivale iskrivljeni deo ćoška na papiru koji je formirao mali trougao, a koji je svedočio o našoj neurednosti i nepažnji dok smo ispisivali sveske.  Ali mama nije bila ni neuredna, ni nepažljiva. Magareće uši su nastale usled pisanja u ležećem položaju. Ispravljajući taj papirnati trougao, setila sam se još jednih magarećih ušiju. Onih na zidu koje je Bogdan tako savršeno pravio, a ja samo pokušavala da učinim isto…“

Olivera Skoko je u romanu „Magareće uši“, vodeći se majčinim kratkim rukopisom nastalom u bolničkom krevetu, oduvala prašinu sa svojih uspomena koje je oplemenila fikcijom. U romanu se nižu događaji u kojima su pored nje i uže porodice, familija, proslave rođendana u osnovnoj školi (… Sedeli bismo u jednoj sobi… mama slavljenice bi iznosila one čuvene sendviče sa margarinom, salamom, krastavcima i narendanim kačkavaljem… pili smo sokić, ponekad u onim malim staklenim flašama ili tetrapaku. I pušili one žvake što su ličile na cigarete. Na kraju bi došla torta…).

Ljubav je suština romana Magareće uši“ Olivere Skoko. Opisuje je toplim i oporim živopisnim rečima koje joj ne manjkaju što je već prepoznato u njenim ranijim rukopisima. Ljubav sa Bogdanom kao i svaka počinje u zanosu, da bi se u svakodnevici topila, možda podstaknuta i neuspešnom „borbom“ da dobiju dete. Ali… pročitajte, krajnji ishod se ne naslućuje.

Kako kaže autorka o majčinom rukopisu „osim stilskog ujednačavanja i nekoliko pravopisnih grešaka, gotovo ništa nisam promenila iz tog njenog dela“. Deo iz tog rukopisa – „Dobijali smo pakete od stričeva iz Amerike. Bila je to lepa garderoba al’ polovna. Ja od toga ništa nisam nosila, jer mi je sve bilo veliko. Mojim sestrama je odgovaralo. Kad su one iznosile, došao bi red na mene. Danas imam dva kalupa za razvlačenje cipela koji su nam stigli iz Amerike. Dobro mi dođe da raširim nove cipele. Kakva uspomena. To nema niko. Bilo je tu i nekih krema protiv reume. Mama se mazala njima, a da li joj je pomoglo, ne znam. Al’ iz Amerike su...”

Nova knjiga Olivere Skoko „Magareće uši“ donosi čitaocu mirise života – bolest, rađanje, smrt, ljubavne susrete i rastanake, izmamiće osmehe i suze. Ovo je knjiga koju možete staviti pod jastuk da bi vam donela lepe snove.

PROČITAJTE I: nova-knjiga-korculanski-dir, nova-knjiga-kakva-zenska-zenska-strana-istorije, nova-knjiga-milena-dragicevic-sesic-umetnost-i-kultura-otpora, nova-knjiga-vladislav-bajac-hronika-sumnje

 

The post Nova Knjiga: Magareće uši appeared first on Korzo.

Festival uličnih svirača – otvaranje u znaku diksilenda

$
0
0

Festival uličnih svirača, njegovo 19. izdanje, održaće se od 29 – 31. avgusta 2019. u Gradiću – Podgrađu Petrovaradinske tvrđave,  gde se preselio pre četiri godine. Posetioci se pozivaju da na otvaranje obuku odeću u stilu dvadesetih godina prošlog veka. Ciklus nemih filmova je nemuzička poslastica Festivala.

Festival uličnih svirača počinje tradicionalnom šarolikom povorkom koja će iz centra Novog Sada 29. avgusta u 19.30 i preko Bulevara Mihajla Pupina i Varadinskog mosta ući u Gradić. Duvački orkestar Tinto Brass Band iz Italije označiće početak okupljanja, a u povorci će biti i drugi sastavi kao deo festivala – Orquestra Criativa de Santa Maria da Feira iz Portugala, Music Art Project iz Srbije i BRUiTAL iz Belgije. Zajedno će ući u Gradić.

Konferencija za novinare, najava programa

Muzička zvezda večeri je Belgrade Dixieland Orchestra koji je stekao evropsku reputaciju i do sada održao više od 500 koncerata širom Evrope. Kao jedini ovakav orkestar u Srbiji doprineo je da se diksilend kod nas „uzdigne iz pepela“, na temeljima koje su decenijama uporno gradili džezeri sa ovih prostora. Belgrade Dixieland Orchestra nastupiće u devet sati uveče na glavnoj bini pored Beogradske kapije. Posle njih, zasviraće internet zvezda, kontrabasista iz Izraela Adam Ben Ezra koji godišnje održi više od 200 nastupa kombinujući jazz, world, rock i improvizovanu muziku.

Kao i prethodnih godina program Festivala uličnih svirača proširen je filmovima. Cinema City opremio je Silent Cinema kutak selekcijom nemih filmova, uključujući antologiju sovjetske propagande u animiranim filmovima, erotske filmove snimljene početkom 20. veka u Austriji, Francuskoj i SAD, kao i opus jednog od najpoznatijih japanskih majstora eksperimentalnog filma TošijaMatsumota i legendarnog gruzijskog reditelja Sergeja Paradžanova.

Festival uličnih svirača je mesto pod čijim krovom se održava i Međunarodna konferencija „Tvrđave budućnosti“ (30. avgust, PROSTOR, Beogradska 11, Gradić).

PROČITAJTE I: foto-esej-festival-ulicnih-sviraca-pogled-sa-strane, festival-ulicnih-sviraca-u-istorijskom-gradu, festival-ulicnih-sviraca-intervencije-u-javnom-prostoru, festival-ulicnih-sviraca-konferencijaokrugli-sto-upotreba-bastine

 

The post Festival uličnih svirača – otvaranje u znaku diksilenda appeared first on Korzo.

Foto esej: Pola veka od Vudstoka – Plavi ptičić, koncert

$
0
0

Pod svetlošću punog meseca, Brod teatar novosadskog Studentskog kuturnog centra u nekoliko sati pretvorio se u reminiscenciju na Vudstok. Plavi ptičić održao je skoro tročasovni koncert (15. avgust 2019) na isti dan kada je na privatnoj farmi u blizini Vudstoka (koji se pokazao nedovoljnim za nadolazeću publiku – hipije, uglavnom), u državi Njujork, održan istorijski rok koncert. Foto esej – kako je bilo na „novosadskom Vudstoku. Tekst: korzoportal. Foto: Manja Holodkov

Na današnji dan, pre tačno 50 godina, počeo je trodnevni Festival muzike i umetnosti – Woodstock . Ovaj planetarni događaj koji je posetilo oko pola miliona ljudi, otvorio je pevajući o slobodi legendarni Richie Havens. Obucite se veselo i budite večeras sa Ptičićima. Today is life, tomorrow never comes – to je bila najava na društvenim mrežama koju je objavio Plavi ptičić uoči svog koncerta…

… u jubilarnoj novosadskoj noći, na dan kada je 1969. počeo trodnevni festival Vudstok, postava je dala sve od sebe: Robert Radić – bubnjevi (Veliki Prezir ), Robert Telčer – električna gitara ( Partibrejkersi ), Zoran Lekić – električna gitara ( Atheist Rap ), Dušan Ševarlić – bas gitara ( Anton & Hevi Hipi Bejbi ) i Goran Polovina – vokal, akustična gitara i usnjak ( ex. Minstrel + Supernova Tisa Lekić (novosadska Dženiska). Pevala je i Irena Ševarlić Nejgebaurer koja je rođena u danu kada i Vudstok, ali je znatno mlađa, napunila je 15 godina…

… početak koncerta je označio Anđelko Maletić, jedan od urednika kultne emisije radio Novog Sada “Randevu s muzikom” i mnogo toga još…

Vudstok danas živi u svakom od nas koji veruju u univerzalna ljudska prava, moralne poslovne odnose, nesmetano kreativno izražavanje, slobodnu trgovinu, brigu o našoj planeti, moć pojedinca da napravi razliku i ogroman uticaj zajednice da deluje po pitanju mirovnih promena ka boljem…  (Petar Peca Popović, NIN, 16. avgust 2019)…

Tisa Lekić, novosadska/limanska Dženiska

…malo hedonizma nije na odmet. Vinu ne pripada plastična čaša u koju se sipa za šankom SKC-a na obali Dunava, pa su neki doneli svoje staklene čaše…

… posle koncerta Plavog ptičića prepeličića publika se razišla zamagljenih pogleda i sentimentalnih misli.

PROČITAJTE I: fenomeni-rok-muzika-deo-kulturoloskih-istrazivanja, foto-esej-biti-rokenrol, somborski-rokenrol-u-koricama-knjige, intervju-velid-dekic, underground-scena-u-ex-jugoslaviji-mini-vodic

 

 

The post Foto esej: Pola veka od Vudstoka – Plavi ptičić, koncert appeared first on Korzo.

Moj nedeljni dnevnik

$
0
0

Dnevnik koji sam napisala za nedeljni broj “Danasa” od 9 – 15. avgusta 2019.  Foto: Bojana Karavidić

 

 

 

 

 

 

 

 

9. avgust, petak – Festival uličnih svirača

Otkazala sam porodični ručak u Beogradu, jer očekujem važne mejlovi učesnika Međunarodne konferencije “Tvrđave budućnosti”. Pozvani su stručnjaci iz Italije, Ukrajine, Rumunije, Češke, Poljske, Hrvatske i Srbije. Od kada se Festival uličnih svirača iz Novog Sada preselio u Gradić – Podgrađe Petrovaradinske tvrđave, proširili su muzički deo pratećim stručnim skupovima i pozvao me je Bora Beljanski da ih osmislim/organizujem. Prihvatila sam oberučke, jer Boru poznajem kao jednog od onih Novosađana koji gradu dodaju vedre boje, pre svega muzičke, a to je Festival uličnih svirača koji postoji 19 godina. Dan mi baš nije uspešan, nastupila je zbrka sa avionskim kartama, draga Ivana Kalaba pokušava da “ispegla” moje organizatorske greške – drhtimo obe, ona sa svojih recimo tridesetak, ja svojih 65 godina. I tako sam bežeći od problema, svim srcem prihvatila poziv Klare Kranjc na podnevno piće povodom šestog rođendana njene ćerke. U bašti “Bezeca” pod platanima su moji takoreći svakodnevi sagovornici, novinari javnog servisa Radio televizije Vojvodine sa kojima decenijama delim dobre i  loše vesti – Tanja Novčić Matijević i Slobodan Šorak. Opravdano je odsutna Sanja Rajić. Mi se razumemo i kada ne mislimo isto! Na primer – da li izbore treba bojkovati ili ne.

10. avgust, subota – Krov

Probudila nas je buka kao da ogromni čekić udara u ogromni metal, kao da se ulicom kotrljaju metalni predmeti, sve je odzvanjalo. Već dve godine traje obnova Podgrađa Petrovaradinske tvrđave kojom rukovode stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture Novog Sada, pa smo navikli na buku, ali ova je bila pod prozorima naše kuće. Izvirila sam  – Jes! Majstori postavljaju skele ispred kuće, spremaju se za obnovu krova čije grede datiraju iz hijaduosamstoineke (piše na tavanu). Krov ne prokišnjava, ali je vidno ugnut i pitanje je godine kada će “izdahnuti”. Postavila sam fotku novonastale skele na moj FB profil. Stižu lajkovi.

11. avgust, nedelja – Žensko pravo glasa

Na današnji dan, 11. avgusta 1945. godine, žene u Jugoslaviji dobile su pravo glasa. Ovo pravo tek kasnije ostvareno je u Francuskoj, Belgiji, Italiji, Albaniji, Rumuniji, Grčkoj, Švajcarskoj… Vesti prestižu jedna drugu. Rezignirana sam čitajući da je Dunav na toku kroz Srbiju zagađen fekalijama – “U Srbiji ne postoje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, tako da je zagađenost fekalijama u Dunavu kritična do veoma ozbiljna, posebno u većim gradovima kao što su Novi Sad i Beograd”, rekao je Gernot Carfel sa Medicinskog univerziteta u Gracu. Gradeći novogradove “na vodi”, postavljajući fontane, popločavajući hiljade hektara gradskih površina, nosioci odluka zaboravljaju da je “nešto trulo u državi Danskoj”.

12. avgust, ponedeljak – Razrešenje na pomolu

Ko god da je bar jednom organizovao neki događaj, zna koliko je to zahtevan posao, ali istovremeno izazovan.  Dopisivanja, pregovaranja, usklađivanja, „borim“ se sa engleskim. Izgleda da je rešenje za dvoje gostiju iz Lavova na vidiku – prihvatili su da iz Ukrajine vozom „skoknu“ do Krakova (Poljska) i da odatle dolete na beogradski aerodrom, a onda ih mi preuzimamo i eto ih u Novom Sadu. Ujutru će zajedno sa ostalima, njih 18, doći u Gradić prekoVaradinskog mosta (koji na moj užas do danas neki zovu „Duga“, prema ideji supruge predsednika Savezne republike Jugoslavije Slobodana Miloševića M.M. čije ime ne želim da pomenem). Predveče sentimentalan susret sa Rajkom Božićem koji je bio jedan od organizatora početnog EXIT festivala, sada živi na relaciji Harkov-Novi Sad. Seća se početaka EXIT-a, suznih očiju. Pratim ga, suzna. Danas je EXIT priča nečijih drugačijih stremljenja u kome je profit glavni glumac. O tempora, o mores. Uveče odosmo kod Marice i Lazara, naša draga “Sekicki porodica”, a tamo su iz “evropskog velikog sveta” na kratko doputovali njihova kćerka Mirjana i njen momak Hišam (rođen u Kairu) – ona je lingvistkinja, on inženjer. Oboje su naučnici, sreli su se i zaljubili u Nemačkoj na časovima argentinskog tanga. On uči srpski, ona se muči sa arapskim. Ozbiljni su i lepi. Gde god da putuju u torbi su im spremne cipele za tango. Pričamo na engleskom, on ubacuje u pravilnom padežu naše reči i blago se smeši. Svi smo blaženi jedući Maričinu voćnu tortu bez šećera koja je savršena

13. avgust, utorak – Bergman

Ceo dan pripremni radovi za konferenciju. Uveče ručam i strovaljujem se pred omiljeni TV na daljinskom prevrćući kanale. Hektor se gnjezdi pored mene neverujući da je „mama“ kod kuće, ah mi kučkari, nepopravljivo zaljubljeni u lajave ljubimce. Ni mačkari nisu bolji. Moj muž je odgledao sve vesti – BBC, CNN, N1, Al Džazira, ne računam ono što “internetiše” (razumljivo kada je jedan od naših najuglednijih spoljnopolitičkih novinara, živa legenda kojoj svakodnevno zvocam da ne mrvi na pod dok jede ) i sada ja nastupam – Mezzo je prelazna faza da bih dočekala film na HBO ili nekom drugom filmskom kanalu. Večeras je na RTS 3 poslastica – dvočasovni dokumentarac „Godina u životu“ o najvećem modernom filmskom reditelju Ingmaru Bergmanu. Očima gutam inserte iz njegovih filmova (Persona, Sedmi pečat, Leto sa Monikom u kome se mag filma prvi u svetu usudio da prikaže u celini golo žensko telo, remek delo je, ipak, film Divlje jagode) i reči onih koji govore o njemu i njegovom filmskom i pozorišnom rediteljskom/scenarističkom delu. Ovaj genije, sin sveštenika, bio je radoholik, njegovi filmovi su njegove svojevrsne ispovesti, „Fani i Aleksander“ je priča o Bergmanovom detinjstvu. Dobio je četiri Oskara, izjavio je – „Moj život je užasan“… „Sadašnjost je sve što postoji“. Ženio se pet puta. Kad kažem Bergman prvo pomislim na Liv Ulman, a kada kažem Liv Ulman pomislim na Dragana Babića i njegovo „Kino oko“.

14. avgust, sreda – Hladni talas

Divan osećaj hladnoće oko podneva. Srbiju su zahvatila vazdušna strujanja koja su donela sivo nebo, vetar, kišu. Svi smo progledali, jadni i sprženi od nesnosne vrućine koja nas je pretvorila u znojava, jedvahodajuća bića. Obukla sam lagani džemper moje najbolje višedecenijske drugarice Ljilje koju je satrla bolest, pošast vremena u kome živimo i kojoj leka nema, uprkos povremenim objavama da je „pronađen lek protiv raka“. Večeras sam opeglala gomilu veša dok je hladnjikavi vazduh strujao kroz kuću. Spavamo kao topovi, tela su preumorna od toplote. Ni u Dunavu nema spasa, jer je kod Novog Sada postao rečica – kad plivaš, kolena ti udaraju u pesak i tako na polovini reke, na Štrandu, našem omiljenom rečnom kupalištu koje zvanično postoji od 1911.

Mirjana Sladić, Sanja Rajić, Festival uličnih svirača, 2018 (konferencija)

15. avgust, četvrtak – Plavi ptičić prepeličić

Na Brod Teatru (projekat Ratka Radivojevića koji godinama nije među nama, pitamo se hoće li se iko setiti da brod “krsti”njegovim imenom!) koji je letnja pozornica novosadskog Studentskog kulturnog centra večeras nastupa pop bend „Plavi ptičić prepeličić“ koji oživljava šezdesete godine 20. veka u rok muzici, a nastao je na početku naših ratnih devedesetih godina (1991) kada je Goran Polovina – Curi okupio muzičke istomišljenike. Ovo je jedan od programa obeležavanja 50 godina Vudstoka. Uz čaše vina i piva uživam sa Brankom Parlić i Manjom Holodkov koju sam prozvala „novosadska Eni Lebovic“. Koncertu na obali Dunava, preko puta Petrovaradinske tvrđave, u podne je prethodila konferencija za novinare povodom predstojećeg 19. Festivala uličnih svirača. Predstavljen je trodnevni program koji će se održati od 29. do 31. avgusta u baroknom Gradiću. U muzičkom galimatijasu tonova naći će se i naša konferencija „Tvrđave budućnosti”. Mojoj najbližoj saradnici sa kojom delim dobro i zlo Kaći Lazukić Ljubinković javljam da je pronađen parking za naša tri gosta koji dolaze autom. Ona odgovara – “Pa, nemam reči”. U Novi Sad stigao je novi broj NIN-a, kupljen je. Još nešto, jače od mene – ovom prilikom pozdravljam Dušana Radulovića, nekadašnjeg glavnog i odgovornog urednika Radio Beograda koji je doprineo da moja novinarska karijera na relaciji Beograd – Novi Sad, doživi zvezdani trenutak – bila sam dopisnica Radio Beograda 1 iz Novog Sada. Lep vikend vam želim.

Bojana Karavidić, novinarka, urednica Korzo Portala za urbanu kulturu i baštinu iz Novog Sada

The post Moj nedeljni dnevnik appeared first on Korzo.

Intervju: Maja Erdeljanin / Vruće slikarkino leto

$
0
0

Maja Erdeljanin primila me je nekoliko dana pred put u Dortmund, u svom ateljeu na poslednjem spratu novosadske višespratnice nadomak Dunava, s pogledom na tri strane sveta i Frušku Goru. Udenula je naš intervju između bogatog programa svojih izložbi i rezidencijalnog boravka u Ulmu. Pijemo limunadu i pričamo obavijene svetlošću letnjeg predvečerja dok asfalt na ulicama isijava neumoljivu vrelinu. Piše: Bojana Karavidić/Foto: Lična arhiva M.E.

Maja Erdeljanin u svom ateljeu

Još nije bila ni zatvorena beogradska izložba “Dobri trenuci” u Galeriji “Lucida” (19. jun – 9. jul 2019), kada je Maja Erdeljanin otputovala u Ulm kao “artist in residence”, na poziv tamošnjeg Udruženja umetnika, uz posredovanje Vesne Latinović koja je osnovala već renomiranu novosadsku Galeriju Bel Art. “Svake godine pozivaju umetnike iz grada na Dunavu, jer je i Ulm na Dunavu. Ove godine odabrali su Novi Sad kao buduću  Evropsku prestonicu kulture. Taj njihov projekat zove se ‘Ulmski crtač’. Njihovi zahtevi su da umetnik za mesec dana koliko boravi u gradu, napravi sa njim vizuelnu  interakcju čiji su rezultat – crteži” – kaže Maja Erdeljanin.

Izložba u beogradskoj Galeriji Lucida – Dobri trenuci

Maja Erdeljanin o onome što se događalo u Ulmu i o njenom razvojnom projektu “Dani svesnostiUradila sam više od pedeset crteža i slika. Nadovezala sam se na ono što radim od 2006. To je moj svojevrsni dnevnik pod nazivom “Dani svesnosti” u kome svaki dan u godini obeleževam kao takozvani nevažan dan koji prolazi bez velikih događaja. Svi obeležavamo značajne dane misleći da nam se život sastoji od tih tačaka, a ustvari nam se sastoji od onih dana koji prođu neprimećeno.Na to su me inspirisale brojne objave u medijima o obeležavanju na primer Svetskog dana pozorišta, pa Svetskog dana knjige, pa Svetskog dana protiv bolesti, ali i Svetski dan jaja, Svetskog dana piva, Svetskog dana kornjača, Svetskog dana levorukih i još mnogo takvih. Kad sam shvatila da svako može da ima svoj dan, na Svetski dan kornjača kupila sam smrznute višnje da pravim kolače i tako je to postao moj specijalni dan. Kad sam pozvana u Ulm, odlučila sam da ću da nastavim taj dnevnik.

Na kraju jednomesečnog boravka u Ulmu priredila je izložbu kada je organizovan Dan otvorenog ateljea. Izložbu je upotpunila posluženjem – skuvala je punjene paprika što se svima dopalo kao ideja za ubuduće, pa je odlučeno da to postane običaj za sve u programu “artist in residence”.  Izložbu je otvorio Peter Langer koji je bio gradonačelnik Ulma, koordinator Saveta podunavskih zemalja i regija, angažovan u EU u stvaranju Dunavske strategije i rado je viđen gost u Novom Sadu, a bio je prisutan i sadašnji gradonačelnik Ginter Ciš.

Maja Erdeljanin o “Novosadskom letu u Dortmundu” (20. jul – 16. septembar 2019)  – Ovo je projekat Kulturnog centra Novi Sad. Novi Sad i Dortmund su gradovi pobratimi. Prošle godine njihovi umetnici bili su deset dana u Novom Sadu, imali su veliku grupnu izložbu i upoznali smo ih sa našim umetnicima. Tada su predložili da narednog leta, a to je ovo leto, prirede tri izložbe novosadskih umetnika u okviru ‘Festivala Novi Sad-Dortmund’. Prva izložba je Ane Novaković u Kunstraum Dortmund koja će trajati do sredine septembra, 11. avgusta je otvorena grupna izložba 12 umetnika “Kamen – papir – makaze” u Big Galerie u centru grada na kojoj izlažem “Dane svesnosti”. Tim povodom sam sa još nekoliko naših umetnika bila u Dortmundu.

“Dobri trenuci”

Na moje pitanje šta oni koju su Maju Erdeljanin pozvali u Ulm kao “artist in residence” očekuju zauzvrat, njen odgovor jeOni koji nas umetnike iz inostranstva pozivaju na ovakve projekte ili umetničke simpozijume, ne smatraju da je to direktna trgovina, očekujući materijalni reciprocitet, kao što je to kod nas slučaj, već smatraju da je ulaganje u umetnike njihova obaveza, i to kako u svoje, tako i one iz drugih zemalja. Jasno im je da malo koji umetnik može da izdvoji duže vreme u kojem će samo da stvara ne misleći na materijalne problem, i da je to zapravo dragocena mogućnost da se umetnik posveti razvoju i realizaciji jedne ideje. Pomažući u globalu razvoj kreativne misli, posredno pomažu i razvoj sopstvenog društva. I eto, to su sasvim dovoljni razlozi za ovakva ‘bespovratna’ ulaganja u umetnike.

“Color Therapy”

Maja Erdeljanin u obilju ovogodišnjih aktivnosti nema vremena da razmišlja na duge staze – Pošto sam sada u buri događaja koncentrišem se samo na korak ispred. Nemam vremena  da reflektujem šta se desilo, već samo na ono što radim danas i eventualno sutra prepodne. A kad stignem tamo idem u sledeći korak – saopštava uz osmeh. Ono što je čeka 25. avgusta je samostalna izložba “Color Therapy” i opet je put vodi u Dortmund, ovog puta u uglednu Galerie Torhaus Rombergpark, da bi 18. septembra otprhnula na zajedničku izložbu u Galeriji Udruženje likovnih umetnika Ljubljane gde izlaže sa Georgom Vinokićem i Mojcom Černic Pretnar. Srećno!

PROČITAJTE I: maja-erdeljanin-kalendar-slika-i-prica, mali-likovni-salon-pola-veka-osvajanja-prstora, izlozba-kontrapunkt-sarantis-gagasmiodrag-peric, graficki-kolektiv-jubilej-obelezen-izlozbom-u-sanu, zavicajni-muzej-knjazevac-izlozba-snezana-vujovic-nikolic, terra-medjunarodni-simpozijum-skulpture-u-terakot-jedinstven-u-svetu

The post Intervju: Maja Erdeljanin / Vruće slikarkino leto appeared first on Korzo.

Magazin Liceulice, letnje izdanje

$
0
0

Liceulice je magazin nastao po uzoru na slične projekte u svetu kao ulične novine koje pružaju podršku pre svega beskućnicima, ali i drugim marginalizovanim grupama. Prodavci koje srećete na ulicama Beograda i Novog Sada pripadaju socijalno ugroženim grupama, zarađujući polovinu od prodatog primerka.

Srbija je među četrdesetak zemalja u kojima se izdaje magazin Liceulice. Osnovni razlog postojanja magazina je ekonomsko osnaživanje prodavaca, pritom se vodi računa o kvalitetnom, studioznom sadržaju koji stvaraju oni koji istinski žele da učestvuju u ovom jedinstvenom projektu podrške marginalizovanim grupama. Liceulice ima fokus na teme koje se odnose na antidsikriminaciju u najširem smislu reči, zelene teme kao što su održivi razvoj i podizanje ekološke svesti, tu su i teme od javnog interesa – obrazovanje, javno zdravlje, javni prostori, mediji… U državi premreženoj tabloidima opskurnih tema, Liceulice svojim sadržajima predstavlja planinsku, bistru rečicu u kojoj se ne samo ogledamo, već inspirišemo da bismo  preduzeli korake za promenu postojećeg stanja. Dakle – aktivizam!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U ovom letnjem broju jul/avgust neke od tema su: Može li sreća da nas usreći (Stefan Slavković), Uslovi rada u kapitalizmu su stvorili svetsku epidemiju depresije (Džon Hari), Srce stvara mogućnosti (Dejan Kožul), Povratak zemljanoj arhitekturi (Tijana Spasić), Kako do bolje zaštite ekonomskih i socijalnih prava (Vlada Šahović)…

U julsko/avgustovskom broju posebna poslastica je mini strip Boba ŽivkovićaPismo meni mlađem

Ako vam u gradu tiho priđe osoba koja drži u ruci magazin Liceulice, nemojte okrenuti glavu, već izvadite 200 dinara i kupite ono što vam nudi. Nećete zažaliti, imaćete šta da pročitate, a istovremeno ćete pokazati da ste empatični prema onima koji su drugačiji od vas/nas o čemu, na primer piše Karlo Uve u knjizi “Moja baka vam se izvinjava”.

PROČITAJTE I: aktivisticki-magazin-liceulicevikend-prica-zimaheroji-grada

The post Magazin Liceulice, letnje izdanje appeared first on Korzo.


Festival uličnih svirača: Tvrđave budućnosti / Fortresses of Tomorrow

$
0
0

Međunarodna konferencija Tvrđave budućnosti / Fortresses of Tomorrow) održana je 29 -31. avgusta 2019. kada i 19. Festival uličnih svirača, kao projekat Umetničke asocijacije INBOX  koji je podržala Central European Initiatives (CEI). Civilna organizacija Suburbium je organizator. Foto: Kaća Lazukić Ljubinković

O tvrđavama Centralne Evrope u Novom Sadu/Petrovaradinu govorili su ugledni predavači različitih profesija iz Ukrajine, Rumunije, Češke, Poljske, Italije, Hrvatske i Srbije.Teme su se odnosile na srednjovekovne tvrđave koje od vojnih objekata, u novom vremenu postaju graditeljska baština, posle Drugog svetskog rata uglavnom devastirana, da bi decenijama potom počela njihova obnova i prenamena za raznovrsne sadržaje.

Svim tvrđavama koje su bile tema Međunarodne konferencije “Tvrđave budućnosti“ (Fortresses of Tomorrow)  zajedničko je to što su u blizini urbane sredine-gradova i predstavljaju vrednu kulturnu baštinu koja je atraktivna kao turistička ponuda. Međutim, postavljaju se pitanja kako pronaći ravnotežu između kulture i zabave, komercijalnih i nekomercijalnih sadržaja, između zahteva konzervatora za očuvanjem i zahteva građana za javnim korišćenjem prostora koji su pod zaštitom? Zajednički stav učesnika Međunarodne konferencije “Tvrđave budućnosti“ (Fortresses of Tomorrow) jeste da je jedini ispravan korak za unapređenje baštine – tvrđava, postojanje plana upravljanja, odnosno menadžment plan. Tvrđave u Centralnoj Evropi predstavljaju autentičnu celinu stoga bi ih kao takve trebalo predstaviti u novoj, jedinstvenoj mreži koja se kao ideja začela na Konferenciji „Tvrđave budućnosti“ / Fortresses Tomorrow u Novom Sadu/Petrovaradinu.

PROČITAJTE I: festival-ulicnih-sviraca-konferencijaokrugli-sto-upotreba-bastine, festival-ulicnih-sviraca-podgrade-petrovaradinske-tvrdave-2-konferencija,podgradje-petrovaradinske-tvrdjave-werkstat-suvenirnica-s-konceptom

 

 

 

 

 

 

 

 

 

The post Festival uličnih svirača: Tvrđave budućnosti / Fortresses of Tomorrow appeared first on Korzo.

Festival uličnih svirača 019: Pozorišna predstava “Kiseonik”

$
0
0

Festival uličnih svirača otvara prostor ne samo za muziku. Drugog dana Festivala (30. avgust 2019) predstavilo se Narodno pozorište iz Sombora predstavom “Kiseonik”. Piše/Foto: Aleksandar Bugarin.

“Diši vazduh, zanemari kiseonik”, poruka je predstave “Kiseonik”, Narodnog Pozorišta iz Sombora odigrane na Gradić festu, Festivalu uličnih svirača u Podgrađu Petrovaradinske tvrđave. Režiju je potpisala mlada rediteljka Milja Mazarak, glumački par su Sofija Mijatović i Miloš Lazarov.

U uvodnom delu primećuje se minimalistička scenografija koja naglim promenama jačine svetla i  pokretima glumaca dobija notu dinamičnosti. Predstavu prožima biblijski motiv – deset smrtnih grehova, pa se samim tim i sastoji od po deset priča oba karaktera. Česti monolozi vrlo lako prelaze u dijaloge koji su u nekoliko scena prerastali u svađe označene vikom, nasiljem i scenama seksa. Lajt motiv je takozvani “Kiseonik”, pojam modernog greha za kojim junaci ove predstave Saša i Saša konstantno tragaju jureći. U predstavi se govori o savremenim problemima današnjeg društva, kao i o različitim pogledima ličnosti iz dva sveta – Saše, devojke iz velikog grada i Saše, starijeg muškarca iz kasabe. Iako potpuno različiti, Sašu i Sašu povezuje to da su prešli trnovit put do “Kiseonika”, za kojim žude.

Predstava “Kiseonik” je lep primer pozorišnog eksperimenta koji na svakog gledaoca ostavlja drugačiji utisak. “Koliko ste puta u životu izgubili nešto vredno zarad malo kiseonika?”, pitanje je koje se postavlja gledaocima.

PROČITAJTE I: festival-ulicnih-sviraca-otvaranje-u-znaku-diksilenda, foto-esej-festival-ulicnih-sviraca-pogled-sa-strane

 

The post Festival uličnih svirača 019: Pozorišna predstava “Kiseonik” appeared first on Korzo.

Ulica kao javni toalet

$
0
0

Letnja gradska scena jutrom postaje javni toalet, upotpunjena je  “ostacima” od prethodne noći – mokraćom koja sušeći se isparava i širi neprijatan zadah. Svedoci smo i dnevnih scena “olakšavanja” bešike, uglavnom to čini muška populacija. Kako se u Mumbaju bore protiv “urino napasnika”! Piše: Ljiljana Sinđelić Nikolić 

Pišpiš po ulici. Baš grozno! Ali smrdi još više. I nekulturno je. I nije higijenski. U vreme letnjih vrućina ne možete da prođete pored žbunja i drveća u našim gradovima, jer su zapišani i smrdljivi. Akteri ove pojave su uglavnom muškarci (decu ne računamo). Sigurno ste već videli – istrčava muškarac iz busa do prvog žbuna, vadi “onu” stvarčicu i pišpiš. Ne može čovek da izdrži… što bi se mučio… daleko je do stana. Ili parkira automobil na javnom parkingu i pišpiš, ali uz tuđi auto-točak, ili uz prvi stub, ili žbunić. Krenuo čovek na pijacu, zaboravio da obavi malu nuždu kod kuće, ma oko pijace je kao stvoren prostor za pišpiš. A tek pivopije koje izlaze iz kafana i kafića, ma ko bi čekao na slobodan toalet, istrčiš, pišneš, još malo pivca i tako do zore.

„Prestaćemo ako i vi prestanete“, kažu ovi kreativni aktivisti koji se na jedinstven način bore protiv “pišajućih” u svom gradu, Mumbaju.

Predlažemo, ako sa prozora vidite da neko zapišava zid vaše kuće ili auto, kofu vode u ruke i… pljus. Kao što kažu aktivisti u Indiji: „Napadamo kada najmanje očekujete.“

Ova ružna pojava kod nas nije kažnjiva, bar ne kao aktivna mera. Navodno, ne bavimo se efemernim stvarima, imamo pametnijeg posla od brige zbog zapišavanja javnih površina.

I u Indiji je to problem, ali znatno veći s obzirom na milijardu stanovnika. Zato je grupa anonimnih građana rešila da u jednom gradu pišpiš osobe nauči pameti, odnosno, da ih odvikne od ove primitivne navike i opameti muškarce koji su toalet zamenili ulicom. Ulicama Mumbaja počela je da patrolira cisterna i da prska one koji uriniraju po drveću, zidovima, žbunovima. Sjajna, primenljiva metoda!

Ponavljamo tekst objavljen 6. novembra 2014.

 

The post Ulica kao javni toalet appeared first on Korzo.

Filmharmonija: Zagrebačka filharmonija i Čarli Čaplin u Novom Sadu

$
0
0

Leto 2019. u Novom Sadu obeležilo je nekoliko značajnih događaja u čijem vrhu su koncerti Zagrebačke filharmonije (3 – 5. septembar) pod vođstvom maestra Krešimira Batinića. Prvi koncert je zbog kiše održan u sinagogi, drugi na otvorenom prostoru u Parku prisajedinjenja između Muzeja Vojvodine i Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, gde će se večeras održati i treći. Filmharmonija je naziv ovog projekta. Foto: Srđan Pablo Doroški, Kaća Lazukić Ljubinković

Tri koncerta Zagrebačke filharmonije u Novom Sadu deo su projekta Filmharmonija, ostvarenog u evropskom programu prekogranične saradnje  Hrvatske i Srbije  INTERREG IPA 2014 – 2020, a održavaće se u četiri grada – u ovoj godini to su Novi Sad i Ilok, u 2020. Subotica i Vukovar.

U Novom Sadu za “koncertni dvoranu” izabran je Park prisajedinjenja u centru starog jezgra Novog Sada, kao nova pozornica pod otvorenim nebom u gradu koji će 2021. biti Evropska prestonica kulture. Pred dirigentom Krešimirem Batinićem nalazi se 50 zagrebačkih filharmonista i šest iskusnih izvođača muzičara, profesora sa novosadske Akademije umetnosti. Odabrane su projekcije Čaplinovih filmovi “Pasji život” i “Skitnica”, odnosno muzika iz filmova.

Zbog čega su odabrani filmovi Čarlija Čaplina? Povod za odabir muzike iz Čaplinovih kinematografskih ostvarenja koju će tokom projekcija filmova izvoditi uživo Zagrebačka filharmonija je obeležavanje 130 godina od rođenja Čarlija Čaplina, jednog od najpoznatijih i najprepoznatljivijih lica nemog filma. Bio je i reditelj i glavni glumac, mali brka sa šeširom, tužnog pogleda i specifičnog hoda u prevelikim cipelama. Osim toga, Čaplinovi filmovi uvek prate priču o malom čoveku u vrtlogu iscrpljujećeg života u kome se, izrabljivan, na razne načine snalazi i bori za koru hleba i nečiju ljubav. Paralele sa našim vremenu su više nego očevidne, te publika filmske scene prati sa gorkim osmehom.

Nosilac projekta Filmharmonija je Zagrebačka filharmonija koja je za partnera u Srbiji izabrala Muzičku omladinu Novog Sada. Zagrebačka filharmonija je orkestar sa 147 godina tradicijom nastupa u Hrvatskoj i ambasador  je kulture ove zemlje u svetu, dok su u bogatu biografiju Muzičke omladine Novog Sada (MONS) upisane uspešne, višedecenijske organizacije brojnih koncerata i manifestacija od kojih su Novosadske muzičke svečanosti (NOMUS) kruna delatnosti.

Prvo kišno veče, promena prostora i satnice nije prijatan događaj za organizatora, ali Novosađani nisu odustali od ovog jedinstvenog muzičko-filmskog događaja, prve koncertne večeri u Sinagogi.

Kaća Lazukić Ljubinković

Koncerti projekta Filmharmonija u Novom Sadu ostvaren je u saradnji sa Fondacijom “Novi Sad 2021”. 

PROČITAJTE I: caplin-premoscuje-granice-filmharmonija/

 

 

 

 

 

 

 

 

 

The post Filmharmonija: Zagrebačka filharmonija i Čarli Čaplin u Novom Sadu appeared first on Korzo.

Budva, letnja kulturna scena: Vida Ognjenović i njen “budvanski krug”

$
0
0

Na 3. Književnom festivalu “Ćirilicom” u Budvi koji organizuju budvanska Narodna biblioteka i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore, gostovala je (5. septembra 2019) književnica, dramska spisateljica i rediteljka Vida Ognjenović. O autorkinim dramama, “budvanskom krugu”, sa njom je razgovarala profesorka Božena Jelušić. Foto: Jelena Gligorić. Korzoportal na licu mesta

Trg između crkava u Budvi, ispod koga o stene udaraju talasi Jadranskog mora, bio je idealno mesto na kome se govorilo o nekoliko drama koje je Vida Ognjenović napisala na osnovu istraživanja istorijske građe koja se odnosi na život ličnosti koje su na različite načine obeležile ovaj grad. Božena Jelušić je dubinski upućena u delo Vide Ognjenović , izdvojila drame “Kanjoš Macedonović”, “Jegorov put” i “Don Krsto”.

Vida Ognjenović o svom “budvanskom ciklusu”Istorijska građa o ovom prostoru je neobično zanimljiva i mitonosna u pravom smislu te reči. Ponekad vam se čini kad čitate o nekim istinitim događajima istorijski zabeleženim, datovanim, proučenim događajima, da su kao mit, izmišljene priče, a nisu. Za sve što sam naučila o ovom vrsnom slojevitom nasleđu Budve, divnom istorijskom palimpsestu, zahvaljujem crnogorskom publicisti, istoričaru Miru Luketiću i njegovom delu.

 Vida Ognjenović o dramama “Kanjoš  Macedonović” i “Jegorov put”“Kanjoša” sam doživela i pisala kao ispovednu  literaturu. To je kao neki otisak prsta i moj DNK, utiskivanje nekog mog pogleda na svet. Poslužila sam se delom Stjepana Mitrova Ljubiše kao što se on poslužio narodnom legendom o budvanskom junaku Kanjošu izvukavši iz nje  ono što ga je najviše zanimalo. A ja sam iz Ljubišinog dela najpre spasila Kanjoša da ne bude plaćeni ubica venecijanskog dužda Furlana kako bi od njega dobio povlastice za svoje malo pleme. “Jegorov put” je drama u kojoj me je intrigirao glavni lik monaha Jegora koji je isihast, zavetovao se na ćutanje, sam je sagradio put od mora do jednog manastira. Razmišljala sam kako on može da bude dramska ličnost  i odlučila da napišem dramu sa njegove tačke gledišta – šta je on video u mestu u kome živi, a ne govori ni sa kim. Njegova komunikacija, saznanja i čitanje sveta poslužilo mi je kao dramska radnja.

Vida Ognjenović o drami  “Don Krsto”Osećanje ličnosti u mojim dramama jeste melanholija, ali ne kao ona za koju mislimo da je nemanje elana, potonuće, već je to  melanholija čežnje za svetom. To moj Don Krsto oseća – da je sredina u kojoj živi mala, da ograničava njegovu misao, a kada ode u veliki svet, u Veneciju gde se suočava sa raskošju, frifolnošću, raspusnim životom, počinje da se bori protiv lažnog sjaja u životu, a u pozorištu vodi bitku za očuvanjem svog autentičnog teksta kojim svetu želi nešto da poruči. Tada počinje njegov rasap. 

I ko nije gledao ove drame Vide Ognjenović, večeras je uz raskošno vođenje Božene Jelušić i reč autorke, imao osećaj bliskog  odnosa sa dramskim tekstom.

 PROČITAJTE I: pozorisni-festival-6-novi-tvrdjava-teatar, 64-sterijino-pozorje-spustena-zavesa-urucene-nagradeknjizevni-festival-na-brodu/

The post Budva, letnja kulturna scena: Vida Ognjenović i njen “budvanski krug” appeared first on Korzo.

Viewing all 1482 articles
Browse latest View live